Niz strmu kaldrmu je sporo išla. Tačno je znala gdje i kako koji kamen stoji. I broj koraka od Makovaca do Brekinje vode ona zna. Uzleti po dva puta svaki dan. Evo četrdeset i dva dana tako.
Vreo je danas dan. Dvanaesti ramazana. Gori zemlja, i nebo, i vazduh. Mjesec vreo, juli. Ramazan caruje. Posti i malo i veliko. Posti i voda Brekinja, presahla skoro, zatihla. Nigdje žive duše. Narod u hladu. Da prođe žega, čekaju, pa da se razmile za životom.
I njena duša posti, ne mrsi se, ni noć, ni dan. Danas je podojila zadnji put svog Hasana, jednu i po godinu on ima. Kada krene od njega, čupa joj prsa, zakocehne se od plača. Ona pobjegne niz put. Njegov plač čuje se do Brekinje gdje žubor vode nadglasa dječiju vrisku.
Samo danas ne. Hasan ječi, ona čuje. Kada joj je, prije četrdeset i dva dana, Musto otvorio širom vrata na mutvaku, nije vjerovala ni svojim ušima, ni očima, ni njemu.
Sve kao da joj bi san, ni onim istim svojim koracima nije vjerovala kuda je to vode. Istom ovom kaldrmom što je snesoše očevoj kući, od šestero djece je otjera, a Hasan još na sisi, godina i po mu.
Udala se za Mustu prije osamnaest godina, za Mustu, Omerova sina jedinca. Ona, jedina kći hadžije Ibrahima. Dvojica hadžija dijelila su zemlju sprečanskih polja. Za života svoga oca, Musto stasa u lijepa momka, tamnoput, stasit i oženiše ga lijepom Kadom. Kada je bila lijepa: očiju plavih, bijele puti, zlatne kose. Lijepa stasom, a i glasom, jedinica. I bi jedan život, i bi šestero djece.
Nakon smrti oca, Musti pripade sve, dućan i imetak. Kako mu dopade, tako i otpade. Alkohol, žene pa i kocka pojedoše imetak, a Musto pade u dugove.
Jedne noći uleti Kadi u sobu, pijan: ”Idi svome ocu, hadžiji, nek ti odsiječe polja il’ se ne vraćaj!” Nekoliko godina hadžija Ibrahim sjekao polja, vraćao zetu dugove, a sve zarad onih šest sirota, sve do jednom: „Ja, Kado, ne dam više, nek te pusti!”
I bi hadžijina zadnja. Danas je četrdeset i dva dana kako je došla. Četrdeset i drugi dan i hadžija je vratio troje njene prosce, ali danas će da je udaju, noćas iza iftara. Musto se oženio sedmi dan iza nje onom istim curom što mu je sjedila u krilu u njihovu dućanu. Zna je ona, služila ih kahvom. Doveo bogatu ženu. „Vratit ću dugove“, mislio je Musto.
Hasan plače, i sad se čuje njegov plač. Udat će je noćas, nju, majku šestero djece, ženu iz čijih prsa još mlijeko kapa.
Ona, jedna mati željna djece svoje. Jedno srce napuklo kao nar. Jedna mati bit će noćas mlada. Neumoljivo je srce oca i braće. Udali su je. Hasan je ravno trinaest dana nakon materinog zadnjeg podoja umro. Zbog neprestanog plača vezali bi ga u vreću da se umori, zaspi, šta li već. Tako je umro. Imao je godinu i pola od one druge, nedoživljene.
Kada je dugo živjela. I u starosti je njena urođena elegancija krasila svaki njen pokret, a nježne ruke i stopala slutile su nekadašnjoj ljepoti.
U plavetnilu očiju nosila je tugu. Nije puno pričala, a kad jest, pričala bi o Hasanu. Musto je preselio mlad. Nije imao ni četrdeset godina. Možda od srca, tuge. Dio polja ostao je iza njega drugima u miraz.
