(Sion, Švicarska, jesen, 2019.)
Već par dana sam sa suprugom u gostima kod njegovog daidže Hasana. Još godinu pa stogodišnjak, vrlo, naročito mentalno, vitalni daidža, mnogo prije nas je poranio i u svojoj pijačnoj torbi na dva točka dovukao svježe namirnice, napravio doručak i čeka da ustanemo. U ruci mu neki debeli roman na italijanskom, kratko nam ispriča o čemu je i počesmo da jedemo i ćaskamo svi troje.
Napolju titra veselo jesenje sunce i razastire ćilim šarenila po brdima oko Siona zasađenim grožđem koje suprug i ja svakog dana s balkona posmatramo i ibretimo se kako je uredno obrezano, povezano, sređeno, uostalom, kao i sam sistem života ovdje u ovoj lijepoj zemlji, a skoro nikada ne vidimo ljude koji to rade, kao da im posao završavaju neki nevidljivi patuljci.
Prijateljica iz susjednog Sajona me pozva na ručak. Doći će po mene. Nakon par sati, sišla sam u divno zeleno dvorište zgrade u ulici Rue du Tunnel i pričekala je. U čas posla je eto. Utrčah u crni luksuzni kombi i uz smijeh, selam, zagrljaj nastavismo dalje. Divna mlada majka, supruga, zdrav brak, sretna porodica – ako je cijeniti po slikama na Instagramu. Opet, meni „ode ono moje“ pa je sasvim nenamjerno počeh analizirati i s pažnjom slušati svaki njen komentar i pitanje kao psihoterapeut svog klijenta. Ne, ipak kao sestra sestru koju dugo nije vidjela i željna je da što više sazna kako je, kako živi, je li sve u redu.
Povela je sa sobom svoje dvije male curice od tri i jedne godine. Prelijepe plavokosice trčkarale su oko nas dok sam ja ručala, a ona hranila jednu pa drugu i obilazila ih u igraoni tik uz naš sto. Ne tako davno smo se upoznale. Tada su ona i njen suprug bili mlad bračni par, svježe vjenčani, sretni, poletni. Sjedeli smo na obali jezera dvadesetak kilometara od Siona, razgovarali, smijali se, prelistavali svoje uspomene naizmjenično kao da se znamo od rođenja, a ustvari samo prepoznavali jedni u drugima koliko smo slični i koliko imamo sličnih iskustava i interesovanja.
Danas pred sobom vidim majku, lijepu mladu ženu, posvećenu djeci i porodici.
– Mogu li zapaliti cigaretu? Smeta li ti?
– Ne, slobodno ti…
– Bila sam prestala pušiti. Nakon, evo, četiri godine ponovo sam počela. Opterećena sam, stalno sam u stresu. Mama mi pomaže, blizu mene je, ali kad sam sama ništa da stignem ne mogu… Curice spavaju naizmjenično, uvijek je jedna budna, uvijek nešto radim. Onda me uhvati panika.
Slušam je. „Kome pričaš?“, ponekad se osmjehnem, potvrdno klimnem glavom, jer savršeno dobro znam o čemu priča. Ali me obradova jedno:
– Išla sam na masažu nedavno. Znaš kako mi je prijalo. To je neka posebna masaža koja u kombinaciji sa dovoljnim uzimanjem tečnosti, pomaže tijelu da se oslobodi viška kilograma. Uradila sam analizu krvi poslije drugog poroda. Mnogo sam bila umorna, a rezultati krvi su mi bili loši. Uzimam vitamine redovno i puno se bolje osjećam. Od skoro sam počela ići kod muža na posao, pa radim s njim zajedno po dva-tri sata u porodičnoj firmi. Mnogo mi znači! Prije neki dan uhvatim sebe da se feniram, pa pomislih – Vidi me! Ja se feniram! A do juče mi je bilo mrsko oprati kosu po sedam dana, a kamo li šta drugo!
Kako je lijepo kad žena ponovo u sebi osjeti život, odnosno, kada se ponovo osjeti živom. Ona ima sve, novca za sve, ali i pored toga se osjećala nesretnom, opterećenom, samom.
Materinstvo je ogroman – neću reći teret, iako jeste teretli, već – amanet koji nekako, čini se, odjedanput padne na leđa i tek dobro uigrane mame, one sa četvero i više djece, znaju da taj amanet prebacuju s rebra na rebro i da predahnu pomalo u onoj minuti između prebacivanja; nauče da, zaboga, ne mora 24h sve u kući biti pod konac, jer, hej ti imaš jednu, dvije, tri, pet malih radoznalih duša kojima tvoj red ništa ne znači i koje se praveći nered razvijaju. Ne mora se sve danas stići! Jedva sam sebe naučila da se američki plakar može bez problema preslagati i uređivati dva dana i da Zemlja neće prestati da se okreće ako danas ne stignem uraditi sve što se od mene očekuje, ili što sam sama sebi u zadatak stavila.
Nedavno sam razgovarala sa majkom petero djece na večeri nakon mog predavanja. Kaže: „Tek sam uživala u trudnoći i majčinstvu sa četvrtim, a naročito sa petim djetetom. Naučila sam da cijenim svaki trenutak proveden sa svojom bebicom kao svetinju, jer sam iz iskustva znala kako ti dani brzo prođu, a tako su lijepi, i kako nam kasnije nedostaju. Tek sa četvrtim i petim nestali su oni majčinski strahovi – da li to radim ispravno i kako treba, ali i frustracije i briga je li mi sve pod konac. Zapravo, tek tada sam naučila da cijenim prave trenutke, vrijeme i ličnosti, a ne stvari.
– Vidi mi nokte! Sve sam ih pogrickala, sramota me na poslu da mi ih neko ne vidi! – pruži ruku da mi pokaže, a drugom drži volan.
– Kome pričaš… jedva su se i ovi moji jadnici malo oporavili.
– Šta? I ti ih grickala?! Stvarno?! Ja mislim da samo ja to radim! Sad mi je lakše! I nasmija se grohotom.
Oh, dušo draga… Žene smo, nije li to očigledno! Iste!
Nasmijah se i ja, iskočih veselo iz kombija, priklopih vrata i mahnuh joj.
Divna mlada žena ode naprijed sa svojim djevojčicama – zadovoljna.
Možeš, i prelijepo je, i trebaš biti dobra kćerka, dobra supruga, dobra majka, dobra prijateljica, dobra snaha, dobra komšinica, radnica u svojoj profesiji. Samo ne zaboravi nikad da budeš dobra JA sebi. Što si sebi odličnija, u svim drugim ulogama bit ćeš fantastičnija.
(Odlomak iz knjige “Šapućem ti kao svojoj sestri”)