VOLIM svoju empatičnost, iako zbog nje počesto plačem i vjerujem da je naučiti i probuditi kod velikih i malih ljudi empatičnost, saosjećajnost, želju da nekoga saslušaš, pažljivo propratiš sve što ti želi kazati, pokazati saosjećanje, razumijevanje, jedna od najljepših ljudskih osobina. I strašno se bojim spoznaje da podižemo generacije koje imaju sve manje empatije, generacije koje su okrenute najviše sebi. Pa i mi sami, navikli da nam svakodnevno razne ljudske nedaće, nesreće, traume, slike prolaze ispred očiju i da svakodnevno čitamo o ubistvima, nasilju, bolestima, nesrećama, postajemo sve „otupljeniji“ i neosjećajniji na nečiju bol.
Večeras neću lijegati prije sehura. Otvorit ću meil, konačno, nisam već nekoliko dana. A valja i ibadetiti malo. Posljednja je trećina ramazana. Volim ova noćna samovanja kad „sve spava,“ i veliko i malo. Kad je konačno!mir, tišina. Samo se frižider čuje, a i njega kad kad iščupam iz utičnice da se resetujem od umilnog „mama, mama, mama, mama, mama, mama…..“ 1993874 puta dnevno.
( Ukoliko niste pročitali prvi dio ove kolumne, možete ga naći ovdje: https://huma-kosaca.com/kad-siromastvo-i-inat-ubiju-ljubav-ko-ispasta/ )
„Draga Saro, opet ja.
Preskočit ću ti onu prvu godinu braka, da te ne smaram, samo ću ti reći da sam bila često gladna. I on je. Legla bih naveče, u poodmakloj trudnoći i osjećala užasnu glad. Stavim ruku preko njega, a ono sve kost do kosti… Plakala bih cijelu noć dok bi on spavao. Želudac me „čupa“ ne da mi zaspati. Ustanem, odem u špajz, uzmem dvije čaše mlijeka koliko da zavaram glad. Ujutru čujem zaove viču hodnikom da ja čujem: „Mi muzemo, a ona pije mlijeko!“, ljute se i žale majci.
Moji roditelji kad god dođu, donesu pune kese svega. Dok ih izgrlim, poslužim, sjednem s njima – onih kesa nigdje. Sve odnešeno, ko kad je sve gladno. Roditelji su to vjerovatno primijetili, pa počeše donositi kese njima, kese meni. Ja one svoje kese s voćem, kolačima, grickalicama, odmah odnesem u svoj ormar i sakrijem među odjećom da imam da jedem pomalo. Sljedećeg jutra ustanem da naložim furunu, odem po drva, vratim se – kesa u ormaru nema.
Moja najveća radost je bila kad odem roditeljima. Prva pomisao – najest ću se! Tačno osjetim da zadrhtim od radosti, a onda mi krenu suze… Sjetim se koliko nas je majka kao djecu, čak i kao odrasle, tjerala da jedemo, da budemo jaki, zdravi, pa bi nam prešla u dosađivanje s tim. Odemo mojima, a ono na stolu svega: suhog mesa, kolača, sokova, voća, grickalica….izobilje! Babo, vidi i sam situaciju, ali me ništa ne pita, redovno mi ćušne para u džep: „Nek ti se nađe…“ Te pare bi bile potrošene na cigare, jer „on“ puši, njegova majka puši, njegov otac puši…
Sve na stranu, draga Saro, ali u kući su stalne svađe. Svekar je ljubomoran, bolestan, i stalno tuče svekrvu. I ne krije to. Čak mislim da naveče dreči namjerno da mene uplaši, da mu budem poslušna kao njegova djeca. Unosi sjekiru, stavlja je pored kreveta, prijeti ubit će je, nek prizna s kim ga je prevarila….horor. Zaove vrište, pište, mole ga da to ne radi.
Jedne večeri čak svi se okupiše tamo u „njihovoj sobi“ da brane svekrvu i nastade takav haos da sam ja pomislila da će nas sve poklati. Bilo je oko tri noću. Prestravljena, u osmom mjesecu trudnoće, istrčala sam napolje ni sama ne znajući gdje ću i kuda i jurnula trčati preko brda dole ka asfaltu, a do asfalta ima bar pola sata hodanja. Držala sam stomak rukama, plakala i trčala bosa, ne bih li nekako stigla dole, pa ću se valjda nečim prebaciti do grada, do roditelja.
Nakon dvadesetak minuta, svekar i „on“ me stigoše autom…“Sine, šta ti je bilo? Da ti nije neko nešto učinio? A gdje si pošla?“, brižnim glasom mi se obraća. „Hajde, hajde uđi, sve je u redu…“ , a ja bijesna, vrištim na njega, sikćem, zovem ga monstrumom, nasilnikom, kako ga nije stid da tako maltretira porodicu….On, hinja muška, manipulativno me uze i uvede u auto sve me usput ubjeđujući da ja to nisam dobro shvatila, da je sve u redu, ne svađaju se oni, nije svekrva modra svako jutro, jer je on tuče i ne plače, nego onako…
Par dana potom, a mjesec dana prije termina, naiđoše mi trudovi i rodih dječaka…dugog, mršavog, svog u koščicama. Dok ležah ni mrtva ni živa na porođajnom stolu, doktorka izvlačaše posteljicu iz mene i šokirano viče: „Gospođo, kakva Vam je ovo posteljica?!! Dijete Vam je bilo gladno!!“ a posteljica sva u komadićima, kao konopac….tek kasnije kada sam rađala svoju drugu djecu vidjela sam kako zapravo posteljica normalne, site žene izgleda i djeteta koje nije bilo gladno u majčinoj utrobi.
Deset dana provedosmo u bolnici. On u inkubatoru, ja u suzama. Bojim se bit će mu nešto. Stalno čučim i virim oko onih vrata gdje su inkubatori da čujem plače li, šta radi. I plačem. Sestrice me kore – Izgubit ćeš mlijeko, nemoj to raditi! Mlijeko prekida sekiracija i stres!
Ja izmlazam u flašicu i nosim mu u inkubator da ga hranim, nadajući se da će mojim mlijekom brže napredovati i napustiti inkubator. Sve žene iz sobe, porodilje, dođoše i odoše, zamijeniše ih neke nove, samo sam ja i dalje tu čini mi se godinu. Čekam da malo popravi kilažu pa da nas puste.
Konačno odosmo kući.
Moji roditelji svega nakupovali: odjeće za bebu, kadicu za kupanje, korpu, torbu, kozmetiku….takav je adet.
Narednih dana vidjevši da se ništa na bolje ne mijenja, spomenuh „mu“ da razgovara s ocem i da mi pređemo u grad, da se on zaposli i da konačno sa svojim djetetom nastavimo svoj život – kako je mom ocu i meni onda obećao. I on stvarno ode u „njihovu sobu“ da razgovara s ocem. Ču se galama, dreka, lupanje vratima…kroz prozor vidim svekar ode preko polja autom, ljut. On uđe u sobu. Kaže: „Ne da. Pitao sam ga, ne da. Ako odemo, kaže, zaboravite više ovaj prag!“, i sjede na krevet nevoljno.
I, šta ćemo sad? – pitam ja. On slegnu ramenima.
Opet glad. Opet nespavanje, slušanje tučnjave u „njihovoj sobi“, udaranje piksli o zid, vike… Moji roditelji dolaze, ja rijetko idem. „Nema se vremena, snaho…“, veli svekar i demonstrativno sjedne u auto i ode u grad. „Nema se vremena da ja odem kod mojih evo tri mjeseca….“ – pomislih. Moji roditelji dolaze, donose. Otac ostavlja novac pored bebe u bešici. Taj novac nestaje, nema ga čim izađem iz sobe. Svađe, tučnjave. Gađanje cipelama po hodniku. Polomiše nam staklo na vratima. Sad smo kao na bašči. Svi sve vide, svi sve čuju. Stakla od metar s metar više nema, samo rupa. Šalter i danju i noću. Beba spava i kako ko lupi vratima štrecne. Gladan. Često se budi. Ja plačem, mlijeko prestaje…
Opet skupih snage da ga pitam – šta ćemo?
Kaže – Ništa. Babo ne da.
Dobro. – rekoh.
Svekar je s babom izgradio prijateljski odnos, a mom ocu je bilo lahko biti dobar. On je sa svakim bio dobar. Jednostavno, svakome je vjerovao. Nikada se nisam žalila niti je iko znao za moje probleme. Kako da se požalim poslije onolikog insistiranja da se udam baš za njega, i onolikog njihovog suprotstavljanja?! Ništa se ne mijenja, dani prolaze. Beba već ima dva i po mjeseca. Sve je isto i nema izgleda uopće da će se promijeniti. Konačno progovaram. Pišem sestri o svojim mukama. Ona priča majci….majka šuti, nada se promijenit će se nešto. Samo one dvije znaju.
Opet pitam – šta ćemo i opet je odogovor – ništa. Ne znam. Babo ne da.
I opet spoznaja da nema promjene. Nema bolje. A ovako neću niti mogu.
Uzeh ono svoje telefonče što mi ga je babo kupio kad sam pošla u Minhen, i napisah babu poruku da hoću da se razvedem. Ne bi pola sata, možda malo više, on stiže. Bezbeli vozio brzo kao lud. Da vidi šta je. A, bar da me je pitao šta mi je. Ne, jer ja sam lahkomisleno žensko. Ja ne znam šta mi je. Ni moj muž ne zna. Balavac, trideset godina. Zna moj svekar. Prijatelj.
A on, hinja muška, manipulatorska, poče plakat, ili je glumio da plače: „Hoće da osirote ovo dijete, prijatelju. Zaboga, ne daj…. „
Ne priča da je od njega svo zlo poteklo. Da je mužu utjerao strah u kosti, pa hoće i meni. Ne priča da mi je treći dan mog braka udario šamar. Svekar, da. Da vidi koliko mogu da podnesem. A moj babo, onaj kog sam čekala i u kog sam se nadala, i kom sam zaustila da ispričam sve svoje gorčine i rane koje sam krila, jer sam svjesna da će mi svi reći „sama si ga našla“, u dva prva izgovorena sloga me prekinu, dreknu: „Ti šuti!”
Na vratima stoje djeverovi, dva momčića, pubertetlije, i prasnuše u smijeh, uhvatiše se za usta i pobjegoše. Moli svekra
da smiri situaciju i dozove nas pameti. Zbog djeteta.
Ode, ostavi me. Ni ne poselami se. Ljut.
Imalo je, uprkos svemu, još čestica žive duše u meni. Još malo se koprcalo i borilo da ne umre te večeri, tog februara dvadeset sedmog. Duša se još otimala, a ni ona nije znala zašto, čemu, zašto još živjeti.
A on, djetetov otac, sjede pored mene. Ja gledah kroz prozor, u pustoš, daljinu, noć, zimu, u neizvjesnost, u moj očaj i kapahu mi suze.
„Hm, i? Šta ćeš sad? Ostavi te babo.“ – reče cinično. Trijumfalno.
Možda sam se, hudo žensko, ponadala kad ono sjede kraj mene, da će mi suze obrisati, pa reći: Polako, prebrodit ćemo ovo. Jest nemaštinja, jest glad, jest muka otac ne da da radimo, da odemo, da se zaposlimo, ne pušta nas iz šake, drži nam pesnicu pod nosom, komanduje; jest nas stislo sa svih strana, jesam iznevjerio sve što sam ti prije braka obećao. Sve sam pogazio. Ali, imamo dijete. Stisni zube još malo. Izdržat ćemo, borit ću se, spasit ću nas. Izaći ćemo na svoj selamet. On je bolestan, on muči cijelu porodicu ne samo nas. Naći ću način da se ova agonija zaustavi.
Ne, on veli – „Šta ćeš sad…ostavi te babo.“ Ostavi te meni na milost i nemilost.
Kao srna među vukovima koji su krvoločno zinuli k njoj, dok im bale kapaju niz očnjake, a ona sva ukočena od straha, od neizvjesnosti, ali hrabra, kočoperna, makar u smrt bilo, pogledah ga, stisnuh zube i ko se osmjehnuh, pa rekoh:
„Babo ode…. Zvat ću daidže, amidže, drugarice….Valjda će se neko naći da me odavde iščupa…“
On ustade, izađe, zatvori vrata i čujem ga kroz stari glineni zid što dijeli našu, ko bajagi, od „njihove“ sobe, kako referiše ocu i prenosi moje riječi, da ga on nauči šta dalje, da mu da instrukcije kako da svoju neukrotivu ženu dovede u tefter njegove „ ni mrtve ni žive“ majke. Sjene.
Ljuljam ga u bešici. Kapaju suze po njemu. On spava, začudo. Svih prethodnih dana i noći je plakao. Gladan. Zelena stolica. On mršav, dug, mio. Ja, što od gladi što od nagomilanih stresova, nemam kapi mlijeka u grudima. Zorom mu tiskam ne bi li išta krenulo. On malo povuče i zaspi. Odustane.
Ne bi sat vremena kad kliknu poruka od moje sestre na telefonu: „Šta bi??“ „Ništa. Babo me ostavi. Ode.“ „Kako ostavi?????“ – panično piše ona.
Na vrata opet uđe djetetov otac. Zgrabi mi telefon iz ruke i izlomi o pod.
Srna više na smrt i ne misli, skoči: „Lomi ono što ti kupiš! To je moj otac kupio!“
On me odgurnu od sebe i udari nogom.
Ne, nije me mrzio. Mrzio je sebe zbog nemoći. Ono kad je udario mene, udario je sebe da se dotuče. Da se uništi. Da prekine našu muku. Nisam ni ja njega mrzila, ni tada ni poslije. On je samo umro u mojim venama. Sasušio se ko biljka i rasuo po zemlji u pepeo.
Mrzim nemoć. Bože, kako mrzim nemoć. Bespomoć. Taj bijedni osjećaj kada ne znaš kako i šta dalje. Osjećala sam ga na mahove, malo malo. On više. Ali ja sam tačno znala da ovo više nema smisla ni jedne sekunde i da se medet mora tražiti. I naći će se, makar iz ove nedođije sama pješke otišla bosa nazad odakle sam nepromišljeno, s prevelikim nadanjima, očekivanjima, snovima i iskrenom ljubavlju, došla.
Od muškarca očekuješ da rješava probleme. I da ih rješavate zajedno. Ali da ih rješavate. To što se povlači pred problemima, što čeka da mu ih drugi riješi, što osjeća nemoć, to nije muškarac. To što dozvoljava da mu se porodica raspadne „na bi gajri hakk“ , na pravdi Boga, svojom nepravdom zakine dva maksuma – ženu i dijete, bez i jedne njihove krivice, to nije čovjek.
Jutro. Sedam.
Gledam one torbe koje sam spakovala. Gledam kroz prozor, nikoga. Ni iz daljine.
Stisnuh zube, ustadoh, unijeh korito da okupam dijete. Naložih furunu da jače gori. Februar. Odvratni februar. Sad više ni telefona nemam. Ni javiti se niti zvati…. nikoga.
Odjednom lupiše vrata auta. Čujem opet babov krik, plač, Bože, šta li? Ružno, šta god.
„Ja nisam ni znao šta mi ti sve trpiš ovdje! Jesam li te ja školovao i gajio da mi te neko uništava!„ , i ne prestaje, ali ja od šoka više i ne razumijem ni riječ, čini mi se mumla. Uđe tamo u „njihovu“ sobu, jer smo svega dvije imali. Čujem galamu. Njegovu dreku, visok ton. Čujem svekra kako moljaka…
Aha, to su sestra i majka babu sve ispričale, jer nije dao sinoć meni da progovorim….
(odlomak iz knjige VOLIM, Sara Sabri, 2023.
Nastavit će se…)