HUMA: Bolest nije kraj – kako to objasniti ženi koja se danas suočila sa dijagnozom i gleda smrti u oči? Taj prvi udarac, taj rez po duši….
ENISA: Dijagnoza raka kod bolesnika izaziva brojne emocije koje se mijenjaju iz minute, sata. Neki od osjećaja koje će te možda proživljati su: poricanje, ljutnja, strah, stres, bol, nedostatak samokontrole i samopouzdanja, tuga i depresija, usamljenost, krivnja i nada. Prave riječi ne postoje, ali možete ih ohrabriti da neće biti sami u svemu tome.
HUMA: Deset godina ste se lavovski borili. Danas ste ona koja podsjeća na vrijednost zdravlja i koja opominje žene da vode računa o sebi. Šta mislite, šta najčešće bude okidač za bolest ove vrste, sigurno ste puno čitali i istraživali tražeći svoj medet…
ENISA: Danas smo svjedoci postojanja sve većeg broja dijagnostikovanih i liječenih pacijenata od malignih bolesti. Postoje geni i nasljedni sindromi koji povećavaju rizik za češće oboljevanje od maligne bolesti u nekoj porodici. No, osobnog sam stava da je i stres veliki pomagač i okidač. Nemam pojma što je glavni uzrok bio kod mene, osim što sam se osjećala umornom. Prestala sam dojiti sina na par mjeseci, on je već bio prisutan u meni godinu dana.
HUMA: Kada insan jednom “izgori” u tom strahu od smrti – zapravo više u strahu od ostavljanja voljenih, djecice koja su još mala i sl., kako živi dalje, ima li za njega više straha?
ENISA: Tokom bolesti najmanje sam mislila na sebe, djeca su bila najveća briga, svi zajedno su imali 14 godina. Znam da niko ne može živjeti vječno i da ću jednom i sama prestati disati i fizički nestati. Svjesna sam da je to prirodno, i da možda energetski sam umorna od životnih dešavanja. Ali bolest je škola, odgoji vas i nauči da živite sa dijagnozom raka dojke. Imala sam sreću što sam imala podršku muža, djece, prijatelja, neki to nažalost preko noći izgube.
HUMA: Koliko je važna podrška partnera i šta reći onim ženama koje je izgube, a to se češće desi?
ENISA:Niko vas ne može pripremiti na trenutak kad sjedite s bračnim partnerom u liječničkoj ordinaciji i čujete riječi: ‘Imate karcinom.” Mislim da je mom mužu bio veći šok nego meni, bujice emocija su u igri. Nisam nikad čula da je neka žena ostavila muža zbog raka prostate, ali muž ženu zbog raka dojke jeste, nažalost. Podrška njegova je možda i najbitnije u tom vrtlogu što se bolest zove. Stalno apeliramo na tu važnost, jer kad ste zdravi svi vas vole, kad se rabolite slabost se polahko nazire.
HUMA: Uđe li strah od bolesti “u kosti” i nakon bolesti. Da li žena postane opreznija, brižnija za sebe nakon nje…..mijenja li se šta u njenom shvatanju same bolesti?
ENISA: Bolest nije kraj su bile moje zabilješke. Imala sam neke svoje misli, strahove, emocije pa sam ih pisala. Papir generalno trpi sve, nisam željela da brinem svoje, dovoljna je bila sama spoznaja da imam rak. Onda na nagovor prijatelja, predočila sam u knjigu, ostavljenu mojim curama da vide da život nije ružičast, naprotiv. Knjiga “Novi Početak” je nastala nakon godine dijagnoze raka, kako živjeti poslije, jer vi ostajete onkološki za cijeli život. Moje knjige su bile vjetar u leđa mnogim oboljelim ženama, nisu bile patetične, nego afirmacijske što je bio cilj. Otvoreno sam progovorila kako je to padati i dizati se, kako ostati bez dijela tijela, kako dotaknuti dno i nogama i rukama. I na kraju, smijem se i ruka sam podrške svim ženama kojima je potrebna pomoć. Promocije su napravljene u preko 20 evropskih gradova i širom BiH. Bolest je blagodat za one koji su razumom obdareni. Kada nakon loših prognoza, dobijete novi početak, shvatite da ste na neki način privilegovani u deveru što se zove iskušenje.
HUMA: O prevenciji se sve više govori, jer kasno otkrivanje bolesti može da nas košta života.
ENISA: Najvažnije je da svaka žena u podsvijesti nakon što se izliječi, bude i dalje oprezna. Nikad ne znaš kad se bolest može vratiti, gdje se može pojaviti recidiv, jer spadate u rizičnu skupinu ljudi. Prevencija mora biti broj jedan, odlazak na redovne kontrole, paziti na unos klorofila i smanjiti ili bar pod kontrolu staviti stres. Neki su nažalost prestali disati, a nisu bili svjesni koliko je vrijedilo nek bude važan moto za dalje…
Razgovarala: Elhana Misirlić