Piše: Mr.Sedina Muhedin
Odavno želim podijeliti, i opisati taj trenutak rastanka sa Domovinom, sa svim onim što me učinilo upravo ovakvom kakva jesam. Ranije nisam mogla smoći snage. Ne zato što su emocije bile burne, već upravo suprotno. Nije ih bilo. Trebalo mi je vremena da shvatim, šta se zapravo desilo u meni, u djeci, u nama svima.
Taj dan, nakon što sam popila oproštajnu kahvu sa svim dragim ljudima iz komšiluka, i porodicom, te svojom majkom, koju sam maksuz dovezla da provede dan s unucima, očekivala sam neku reakciju sa svoje strane. Reakciju koja je trebala biti sasvim prirodna i očekivana. Mnogi su me i pitali; ” Pa mi očekujemo da plačeš, ti ništa”?.
Baš tako, taj dan nije bilo tvrđeg kamena od mog srca. Malo mi neprijatno, neki plaču, grle iskreno, žele sretan put, a ja kao stijena. Najhladnija stijena.
Otpratih majku kući, vrele suze lije. Grli najtoplije što može. Sad mi je već krivo na mene. Osjećam se loše. Pa barem suza jedna, drhtaj…..ništa.
Kao da su sve emocije zamrle taj dan.
Gledam u ona tri ruksaka, kofer, i ne mogu da jasno razlučim šta se dešava. Naravno,idem mužu kojeg mjesecima nisam vidjela, i treba da mi je drago što ćemo napokon biti prava porodica. Skupa, sami, sa našom dječicom. Baš onako na šta i liči jedna sretna porodica. Ali ja i dalje nemam emocije.
Ne znam šta se desilo taj dan. Možda bez nekog stručnog mišljenja neću nikad ni saznati. Ali znam šta se dešavalo tu noć, dok sam pokušavala zaspati barem koji sahatak do polijetanja aviona.
Čula sam da ljudi pred smrt imaju neku epizodu slika čitavog života pred očima. Nisam umirala, barem ne onako kako se inače umire, ali zasigurno jeste jedan dio mene. Moje djetinjstvo, neke drage slike, ljudi, uspomene, radosti, tuge, sve se odigravalo tu ispred mene. Kao da je moja duša čekala da prođe taj dan, pa da pusti ventil. I pustila je. Još uvijek teku uspomene, priče, utkane u dio mene.
I ne mislite, da je lahko otići. Ovo pišem zbog našeg bosanskog, kolektivnog mentaliteta. “Najteže je otići,” reče mi prijateljica neki dan. Ne mislim ovdje samo na odlazak iz države, već na napuštanje bilo čega što vas čini poput one žabe koja se skuhala u vodi, a da to nije ni primijetila. Jer željeti nešto više od života (ne mislim na eure) mogu samo hrabri, vizionari i uporni. A ja to jesam. Ponosno to kažem, i na svoju djecu se trudim isto prenijeti. Imam i ja strahova, ali ja iz inata idem baš tamo gdje osjećam strah. Ja iz inata radim stvari kojih se bojim. Jer samo tako možeš pokazati strahu da si ti rob Božiji, a ne zatočenik tih okova koje ti ne dozvoljavaju da prodišeš. Morao je umrijeti dio mene koji se bojao promjena i koji je živio vrteći se u krug vazda, ispravljajući krivu Drinu, ili radeći Sizifov posao.
Baš kao i neke ljude, i državu je moguće voljeti iz daljine. Nekad, čak i ljepše i iskrenije nego iz blizine.
Najteže je otići, upamtite.