Piše: Maksida Agić
‘Porodica je osnovna ćelija društva’ – definicija je to koja se može naći u svim stručnim knjigama pisanim u prošlom vijeku. To znači da je to prva i najvažnija zajednica u kojoj dijete stiče prve navike, vještine, ‘utiskuje’ emocije, praktično oblikuje svoja prva znanja.
Briga za dijete, naime, počinje još prije njegovog rođenja. Ta se briga sastoji u vođenju računa o vlastitom, fizičkom zdravlju (sjećam se kako sam, kao mlad student pročitala fascinantnu rečenicu u knjizi pisanoj 60 – ih godina ‘20 – og vijeka u kojoj se kaže kako tableta koju popije tvoja baka, prije nego je zanijela tvoju majku utiče na tvoj DNK), no ne manje važno!, raditi na kompetencijama vezanim uz odgoj u najširem kontekstu tog pojma. Odgoju svoje ličnosti, spoznavanju i približavanju stavova supružnika a sve u svrhu produktivnijeg odgoja djece.
Kao roditelji, mi živimo u drugom vremenu u odnosu na vrijeme u kojem smo živjeli kao djeca. Čak, ukoliko je razlika između naše djece duža, ni naša djeca ne žive u istom vremenu!
(Dijete se odgaja za ono vrijeme u kojem će ono živjeti.) Hadis
Stoga, esencijalno je važno formirati jake, satkane od istinske ljubavi, emocionalne veze među članovima porodice, koje po svojoj kvaliteti imaju potencijal da traju zauvijek!
Funkcionalne porodice
Porodicu čine majka, otac i djeca. No, (indi)rektan uticaj imaju članovi šire porodice: djedovi, nene, tetke, amidže, dajdže i ostali članovi tog porodičnog sistema.
No, prvotno majka i otac snažno utiču na porodični život ulažući svoje vrijeme i energiju u njihovo oblikovanje. U takvim porodicama postoje jasne granice koje su prilagodljive svojim članovima i njihovim potrebama kroz mentalnu i fizičku dob, poštujući privatnost svih.
U društvenim se znanostima pojam komunikacije pojašnjava kroz komunikacijski kanal u kojem informacija putuje od tačke A do tačke B, te je taj kanal otvoren, pristupačan, razumljiv, dakle nema šumova u komunikaciji.
Ovakve porodice odlikuje spremnost za saradnju. Onakvu, koja nije pod uslovima ‘velikih’, nego koja je potrebna svakome njenom članu, uz razumijevanje, pojašnjavanje, kreiranje produktivnih granica, bez sile ali i bez emocionalnog zapuštanja svojih članova! Takve su porodice bolje pripremljene za nošenje sa izazovima života, njihovi odnosi su topli, podržavajući, imaju povjerenje jedni u druge, samopouzdani su i povjerljivi prema svojoj okolini, slobodni su u interakciji s drugima i imaju više osobne i, kao sistem, porodične spremnosti.
Njihovi se odnosi temelje na dijalogu i činjenici da je svaki član tog sistema jednako vrijedan.
Funkcionalni roditelji uzor su svojoj djeci u percepciji samodiscipline i ljubavi prema sebi. To znači da roditelji svojim primjerom pokazuju samu suštinu samobrige, ne težeći savršenstvu ili perfekcionizmu, nego prirodnom putu, svojstvenom tom pojedincu, ne nalik na druge, nego autentično se razvijajući i kao roditelj rastući uz svoju djecu.
Ovakvi roditelji prihvataju da imati djecu je najodgovornija odluka u njihovim životima. Obavezuju se na dostupnost djeci – ne samo fizički, nego još važnije, emocionalnu dostupnost koja djeci omogućava da mentalno rastu i razvijaju se u autentične jedinke, koje su u svojoj suštini sretne!!
Dakle, njihov je (roditeljski) identitet čvrst i u njihovoj je svijesti vrlo malo potisnutog i nerazriješenog.
Ovakva djeca ne preuzimaju nerazriješene nesuglasice svojih roditelja, ona slobodno rastu i raspolažu svojim soposbnostima, spoznaju svijet oko sebe, zainteresirani za svoju okolinu jer su slobodni da osjećaju, odlučuju i ostvaruju svoje potencijale. Iskreno.
Disfunkcionalne porodice
Disfunkcionalni roditelji odgajaju djecu koja ne funkcioniraju. Tako (nedovršenih) ličnoati, u svojoj odrasloj dobi, stupaju u brak u kojem se rađa još disfunkcionalnosti…
Kako ćemo ih prepoznati?
Nemaju osjećaj vlastite potpunosti, osjećaju se bezvrijedno ili nedovoljno vrijednima da bi se odvažili ‘letjeti’ za svojim snovima. Iz takve nepovoljno formirane realnosti teško prihvaćaju druge. Djeca u ovakvim zajednicama nemaju priliku naučiti kako voljeti sebe, pa se teško uklapaju u društvo. Ukoliko se u ovim procesima pojavi neka od vrsta nasilja, onda govorimo o ozbiljnom oštećenju koje u potpunosti onemogućava funkcioniranje pojedinca u porodičnom sistemu kao i samog sistema.
No, zašto se takve stvari dešavaju?
Name, svi roditeljski postupci – loši, pogrešni, zlostavljanja, iskorištavanja, verbalno nasilje itd. potiču od njihove potrebe da budu potpuni. Dakle, sretni!
Roditelji imaju potrebu da budu potpuni, jer nikad nisu zadovoljili one dijelove svoje ličnosti koji im hrane autentičnost. To su potrebe za kreativnošću, slobodom izražavanja potreba, želja, stremljenja; umjesto toga omalovažavani su, stigmatizirani, marginalizirani, uzimalo ih se ‘zdravo za gotovo'…
Stoga, mnogi roditelji, nesvjesno svoje neostvarene želje projektiraju na djecu, insistirajući na različitim ili konkretnim sportovima, kursevima, ocjenama, ponašanju, društvu itd.
No, kako je kompleksan odnos kreiran na ovakav način, važno je reći da su posljedice ovakve komunikacije u porodici djeca koja, kad odrastu neće biti sposobna formirati zdrave odnose s ljudima.
Šta onda?
Za odluku da se postane roditelj potrebno je mnoštvo različitih, ozbiljno ozbiljnih kompetencija!
(Dijete se odgaja 20 godina prije njegovog rođenja.) Hadis
U vjeri nema prisile, informacija je koju nam je Milostivi Gospodar obznanio, i to je kategorija koja pripada slobodnoj volji. No, da bismo odgojili kvalitetnu ličnost, ona nedvojbeno mora biti ‘naslonjena’ na moral, onaj koji prati ljudsku Prirodu, dakle, koji u svojoj suštini ne zagovara nasilje bilo koje vrste.
Stoga, norme/standardi ”magični” su sastojak svakog kvalitetnog odgoja. I preodgoja. Nas. Velikih.
Uspješnosti u odgoju ne može biti bez dostojanstva, bez mudrosti koja percipira historijski trenutak kroz njegov potencijal ali i planiranje za vrijeme koje dolazi ( ”naočale na daljinu”).
Naš se odnos prema ljudima, osobito prema ‘malim ljudima’ (djeci) ne smije komunicirati kroz dvostruke standarde, da sebi dopuštamo u praksi ono što njima ne! Jer, to je licemjerstvo!
Naša se komunikacija ne smije svoditi na servisne informacje, nego na razgovore o emocijama, na priznavanje naših voljenih kao osoba, vrijednih poštovanja, uvažavanja i prepoznavanja u društvu u kojem obitavamo.
Naše kritike moraju biti konstruktivne, u svrhu poboljšanja odnosa, a ne destruktivne, da ubiju pojedinčevu volju za životom.
Svi mi živimo život. Ponekad, svakome od nas život je neizdrživo težak.
U trenucima kad se moramo miriti s onim što ne možemo promijeniti, važno je znati da negdje, neko postoji ko nas podržava, ko je naša kičma, za ‘ne daj Bože’!
Jer, dobra je vijest – u destrukciji koju većina nas živi, dovoljan je jedan (psihički) zdrav član da ostale članove izvede na put.
Pravi.
S Božijom pomoći!