Piše: Jasmina Mrkonjić Gurda
U novembru devedeset treće pao je veliki snijeg. Kada se počeo topiti, pala je kiša i sve zaledila. Da se nije moralo za životom baš po onom ledu, bila bi to divna zimska idila. Ali mi smo morali u Tuzlu, pješke. Rat je, nedjelja. Oko podne, s ruksacima hrane na leđima, krenuli smo put Tuzle. Noćit ćemo u Srebreniku, a onda rano ujutro vozom za Tuzlu. Sabina je studirala, ja sam bila prva godina medrese. Samo Bog zna kako smo uspjeli da se krećemo, stopu po stopu. Sve je zaleđeno oko nas.
Dok smo se po noći spuštali u Srebrenik, negdje se ukaza malo rasvjete. Kod oca na francuskoj kapi se uhvatile ledenice, bi mi ga žao. Nosio je težak veliki ranac s
hranom za nas obje. Moja marama je sva bila zaleđena, u Sabine duge trepuše u mrazu.
– Djeco, došli smo… – reče nam baba tiho, promuklo.
Nisam znala tačno kome idemo, nije bilo telefona da se najavimo, ali je mati imala puno rodbine u Srebreniku. Redovno su nam prije rata dolazili, tako da je ideja da
prenoćimo kod nekog od njih bila najnormalnija stvar.
Baba pokuca na vrata. Iz kuće je izbijala svjetlost i toplota. Mi smo drhtale od zime, i gladi, i umora. Na vratima se pojavi muškarac.
– Zahide, ja sam, Mujo, zet tetke Hane! Idem s curicama u Tuzlu!
Ženski glas iz kuće prekide oca:
– Zahide, ko je to?
– Tetke Hane zet, da noći…
– Ne vodi mi nikoga! Zatvori ta vrata!
– Ama, zet…
– Zatvori!!!
U meni se nešto slomi. Pogolemo. Nije meni za me, ni Sabinu, ni zimu, meni je za njega, moga veličanstvenog oca. Ovog velikog čovjeka…
Moj je tata
najviši tata.
On može bradom
Doseći vrh vrata.
Moj je tata
najsnažniji tata…
(To je pjesma duše moje mome ocu tad pa i dan-danas.)
…a sad tako bespomoćnog.
Ni one ledenice još nije otresao s kape, francuzice, što tako lijepo pristaje tom lijepom čovjeku.
– Na kraju ulice živi Đulaga. Hajte, blizu je! De, nemojte plakat!
Mi smo plakale kako samo curice znaju da plaču, tiho, al’ se čulo sve do našeg Sprečanskog polja, sigurna sam u to.
To je jedini put da sam požalila što krenuh u medresu i što stavih oca u ovaj belaj da me voda po Tuzli, a rat je.
Vrata nam otvori stariji čovjek:
– Pa, Mujo, odakle tebe po ovoj zloj hođi?
– Ma ulazite! Vidi, dječica se smrzla!
Niz cestu, samo tri-četiri kuće dalje, u glavnoj srebreničkoj ulici, ljubav Adile i Đulage nas ugrija još na onom pragu. Griju nam ruke svojim rukama, grle nas, obuvaju
suhe vruće čarape, pijemo čaj, jedemo… Ali nas najviše grije njihova dobrota.
Sestra se sjeća da su nas pokrivali nekim novim iz celofana jorganima i da su govorili da smo lijepe. Toga se ne mogu sjetiti, jer sam neutješno plakala cijele noći.
Nisam plakala zato što mi je bilo hladno, već sam plakala zbog njega, oca.
Prošlo je od toga puno godina. Gospođa iz priče se izvinjavala nakon rata. Nije znala da smo mi, mislila „izbjeglice“. Sve to je meni nevažno. Bitna mi je uspomena na ljubav i dobrotu Adile i Đulage, i njihovog Muhameda, i moga oca, u mećavi rata i nemoći…