Piše: Sara Sabri
Moja divna Ksenija Mijatović me pita, a priča zapravo o “svojim ženama” koje stoje iza nje, koje su je gradile i čije gene i uticaj nosi u svom biću: Ko su žene koje stoje iza tebe?
Mnogo divnih žena je na neki način obilježilo moj život. Često o njima razmišljam i o nepravdama koje su im učinjene. Obje moje nane, očeva i majčina majka, su prekrasne, jako sposobne, hrabre, neustrašive žene, one naše majke koje od jedne prave pet i tako čitavog života, požrtvovane, rječite i ugledne – a koje samo znaju čitati. Dakle, opismenjene su i to je svo obrazovanje koje imaju, koje im je dato. U takvom su vremenu živjele, smijem li reći u pogrešnim sredinama, gdje su tretirane kao žensko, izrabljivane, rođene da se udaju i da im tamo negdje, kako god da im bude, bude i grob. Nema nazad.
Gledam nekad manire tih divnih žena. Kakve engleske kraljice, kakva plastika. Nana na glavi nosi „mahramu za vani”, a u tašnici mahramu „za po kući”. Čim sjedne, pokretom takve elegancije, skida jednu, pa iz torbe vadi onu drugu mahramu, s ručno heklanim ojicama, i stavlja na glavu. Zatim iz kesice vadi papuče da joj dok sjedi, ne ozebu noge u najlon čarapama. „Koprcale” su se koliko su mogle, no to su bili samo bljesci u njihovim tihim životima. Nana bi išla na ekskurzije sa učiteljicama i djecom iz njihove mjesne škole, djed joj nije branio. Družila se mahom sa učiteljicama, ženama ljekara isl., a živjela na selu, imala svoje krave i veliku porodicu koju je, praveći mlječne proizvode, dobrim dijelom izdržavala.
Često pomislim – Bože, dokle bi stigla da je rođena u nekoj drugačijoj porodici, drugačijoj sredini, a sa takvim urođenim manirima, bistrinom, oštrinom uma, ambicijama koje su bile osuđene da u njoj kako proklijaju, tako i umru – neiskorišćene.
Svako jutro, cijelog mog života dok se nisam udala i otišla iz očevog doma, budila nas je škripa kapije u osam ujutru kada bi komšinica iz susjedne ulice, Zlata, donosila mlijeko i staklene flaše spuštala na stepenište da, čim ustanemo, uzmemo i skuhamo svježe, domaće, jer su roditelji o tome jako vodili računa. Ta divna žena, kupala me je kad sam se rodila i pomagala mojoj mami u prvim majčinskim danima. Rahmet joj toploj duši, nikad više ni na koga nisam vidjela tako zdrav osmijeh, i tako zdravo od srca smijanje, kao ona kada bi nešto pričala, zabacila glavu unazad, pa se tako od srca nasmijala sa svih svojih ko biser bijelih tridesetdva zuba da je to bio divan čak dirljiv prizor. A opet, često bi krajičkom mahrame znala brisati suze kad bi pričala kako je njen otac prosvjetnom inspektoru dao dva najbolja vola iz štale da zaključi kako je Zlata nespremna i nesposobna za školu. Tako je i ostala nepismena. Da nepravda bude veća, otac je svu trojicu sinova poslao na studij, a ona, siroče, morala je mijenjati majku u kući, u štali, na imanju, i brinuti o njima muškima – do udaje.
Bože, da su te žene, sa svim kvalitetima koje su inače imale, bile još i slobodne, obrazovane i neugnjetavane – dokle li bi stigle, šta bi sve postigle, šta bi sve i sebi i društvu priuštile…
Pa i danas, koliko ih je koje su dale sve od sebe djeci, mužu, porodici, čak i dobar dio života bile uz muževljeve roditelje, hizmetile im, a onda kada su u jednom momentu poželjele da konačno urade nešto i za sebe, bez da ikoga ugroze ili mu naškode, suočile se sa onim: „Gdje sad da ideš na fakultet? Prošlo je tvoje. Čemu, ne treba ti to. Ne možeš stići, ne dam ti…” i slično. Godine i decenije prolaze, ali ništa se ne iskorjenjuje tako sporo iz svijesti društva kao primitivizam i nepravedan odnos prema ženi, bez koje ne može, od koje polazi sve koja je najpreča da se podrži, da se u nju uloži, da se uz nju stane, jer darovi koje čovječanstvu daje i oblikuje ih to trebaju.
Danas posmatram mlade žene i djevojke iz moje okoline: neuporedivo su slobodnije, samostalnije, otvorenije, dotjerane, sređene, lijepo odjevene, trendy žene, ali bojim se trenda u koji smo zapale da nam se ipak sva nadogradnja svela na fizičku nadogradnju: nadogradnja trepavica, kose, noktiju, visine…, a da počesto duhovnu nadogradnju koja je preduslov za našu sreću i duševno zadovoljstvo zapostavljamo. I bojim se druge krajnosti u koju idemo.
Nikako da nađemo balans, sredinu, konačnu formulu i put ka vlastitoj samoizgradnji i istinskom uspjehu.
No, svi smo u životu imali faze rasta i razvoja i taj razvoj traje i dalje. Za njegovu dinamiku ili sporost sami smo odgovorni. Naše nane su imale razloge. Mi imamo samo izgovore.
(Odlomak iz knjige “Šapućem ti kao svojoj sestri”)