Razgovarala: Elhana Misirlić
HUMA: Poštovana književnice Šefka Begović-Ličina, neću Vas pitati odakle Vam ljubav prema pisanoj riječi, jer ste to u mnogim dosadašnjim intervjuima rekli. Nas zanima šta Vam pisanje predstavlja i kakav Vam osjećaj budi?
ŠEFKA: Pisanje je moja najbolja duhovna terapija i ja sam jako sretna kada sjednem da pišem i družim se sa junacima mojih djela. To je meni najljepši osjećaj.
HUMA: Počeli ste pisati nakon odlaska u penziju. Tu, fenomenalnu „književnu karijeru“ izgradili ste u trećem dobu, pisanje Vam je zahtijevalo puno vremena,kasnije i mnogo promocija, putovanja, posjeta… Iako je sve to itekako naporno, Vi se sa tim nekako lahko nosite. Znajući da naše žene u trećem dobu odaberu miran, monoton život, kako Vaše prijateljice gledaju na Vaš aktivan i ispunjen život? Da li imate njihovu podršku?
ŠEFKA: Od djetinjih dana pero je bilo moja velika ljubav i ja sam ga godinama gušila da se ne oglasi dok za to ne dođe pravo vrijeme. Tu književnicu koja je stalno željela van oživjela sam tek kada sam završila svoj radni vijek i izvela na pravi put svoje troje djece. Tada sam dobila slobodu i vrijeme, tu neopisivu ljepotu koja nema cijenu. Buditi se bez grča da li na posao kasnite, uživati na balkonu u prvoj jutarnjoj kahvi i danu bez obaveza je neopisiv životni užitak. Posle završenih kućnih poslova kada sjednem da pišem i uronim u duhovni svijet mojih junaka koje oblikujem po svojoj želji, sa kojima se radujem i dijelim bol, najučinkovitija mi je terapija. Sretna sam kada pišem, pisanje me okupira, pa ne osluškujem i ne osvrćem se na neki iznenadni bol.
Dosta mojih prijateljica odavno nema, neke su bolesne, neke okupirane njegom bolesnog supruga, neke čuvaju unučiće, tako da ih malo imam za zajedničko druženje. No, hvala Allahu na onim iskrenim prijateljicama iz djevojačkih dana, sa kojima imam puno divnih uspomena i sa njima mi je najljepše. Iako smo danas ipak različitih interesovanja, trudimo se da se često viđamo i čvrstom održimo vezu dugogodišnjeg prijateljstva.
U ovom vremenu mnoge sugrađanke, moje vršnjakinje,najčešće sjede pred tv-om, čekaju svakodnevne serije, gdje ih glumci vjerovatno vraćaju u mladost, u onu ljepotu koje tada nismo bile svjesne, a koja nam je k'o šimšik kroz život protutnjala. Iako samo mali broj njih čita knjige, ja ih ne osuđujem, jer to je njihov svijet i to ih u njihovim godinama dosta smiruje.
Većina mojih prijateljica je oduševljena mojim i knjigama i mojom aktivnošću. Dive se mojoj snazi da toliko mogu izdržati i promocija i putovanja. Sa najvećim užitkom slušaju kada im pričam o ljepotama zemalja koje sam proputovala. Jedna od njih, koja je skoro nepokretna, nedavno mi reče: „Ti si moj prozor u svijet.“
HUMA: Vaša proza kipti od emocija. Čitala sam puno knjiga iz svjetske književnosti i čini mi se da ste Vi na ovim prostorima u prenošenju emocija posebni i najjači. Kako tu vrstu konekcije postižete uspostaviti sa čitaocem? Je li bolno pisati o bolu, makar bio i tuđ?
ŠEFKA: Ja mislim da je svaka knjiga pravo ogledalo duše njenog autora. Za svaku moju knjigu, mogu reći: “To sam ja.“ U tim knjigama moji junaci ne izgovaraju vulgarizme, niti bih ih ja mogla napisati. U porodici gdje sam odrasla, nije bilo ni psovke, ni ružnih riječi, tako da je to meni strano. Ja se takoreći mojim junacima podvučem pod kožu i spojim sa njihovom dušom. Tada počinjem sa njima da se radujem i zajedno trpimo bol, osuđujemo nepravdu i strpljivo čekamo istinu. Kada pišem o nečijem bolu, teško mi je, na neki način me jednako boli i danima trpim taj teret.
HUMA: Vaše priče su pisane po istinitim događajima. Prepoznaju li se ljudi u njima? Da li vole da neko autentično prenese njihovu životu priču?
ŠEFKA: Uvijek govorim da je život majdan mojih književnih inspiracija. Toliko ima različitih, zanimljivih, zamršenih ljudskih sudbina i kada bih živjela još tri života, imala bih o čemu pisati. Svaku mi ispričanu priču, znam slikovito prenijeti na papir. Naravno, radi privatnosti, da se ne bi ljudi u određenim situacijama prepoznali, promijenim im ime, profesiju, grad, sve nekako vješto zakamufliram. Ponekada neko ipak nasluti ko je junak moje priče, ali ja to nikada ne potvrdim. Neko mi ispriča neku svoju sudbinu i zahtijeva da je autentično prenesem i zapišem. No, zarad njegovih potomaka, ja ipak ponešto izmijenim.
U mojim djelima, posebno Bošnjakinju čuvam i trudim se da je ničim ne okaljam. Čak i kada zgriješi, pokušavam taj njen grijeh nekako ublažiti, opravdati. Uzdižem je do najvećih moralnih visina da odozgo zamiriše i cijeli svijet zadivi svojim amelom.
Kako sam rođena u Južnom Sandžaku, gdje sam u Bijelom Polju, Baranama, Plavu i Rožaju provodila ljeta, u Novom Pazaru živim od sedme godine, u Sarajevu mi je rodbina nastanjena već pedeset godina, perfektno poznajem mentalite i sandžačke i bosanske žene i nije mi teško pisati njihovim dijalektom. Svaka je na svoj način sposobna i posebna.
HUMA: Proputovali ste mnogo zemalja i recite nam koje Vam je putovanje nezaboravno?
ŠEFKA: Sva moja putovanja po evropskim zemljama, gdje sam srela mnogo naših Bošnjaka i iz Bosne i Sandžaka, imaju svoju draž, ljepotu. Svuda sam toplo dočekana, imala bezbroj divnih susreta i poznanstava, sve je to u mom sjećanju ostalo zauvijek zabilježeno. Kupujući moje knjige, naši zemljaci su utolili onu nostalgiju za rodnim krajem, podsjetili se na adete i tabijate svojih predaka, nauživali u govoru svojih roditelja, nana, djedova uz koje su odrasli.
Divila sam se Parizu, Strazburu, Amsterdamu, Briselu, Luxemburgu, Ulmu, Minhenu, Gracu, Beču, Lucernu, Bernu, Sen Galenu. Wecikonu, Cirihu, Lozani, njihovoj specifičnoj, zadivljujućoj arhitekturi koju treba vidjeti i osjetiti onu evropsku smirenost, ali moja dva putovanja u Ameriku su u mom srcu nezaboravna. Tamo sam oba puta u New Yorku i nekoliko američkih gradova pred mnoštvo naših zemljaka imala promocije svih mojih knjiga. Doček i gostoprimstvo koje sam doživjela od mojih domaćina,dugogodišnjih prijatelja Bete i Hida Hamzića, Sadije i Iza Kladničanina, Misale i Senada Kočana, Seade Šećerović Radončić i njenog sina Damira, Edite i Smaja Srdanovića, Adile i UjkanaTodića, pažnju gl. urednika magazina Bosnjaci. net u New Yorku Esada Krcica, dr Mersima Ziljkića, Nevzada Kurtagića, Muharema Purišića, Aga Redžića, Mirsada Šiljakovića, nikada dok sam živa neću zaboraviti.
Kada sam se prvi put vraćala iz Amerike, u avionu sam se dovom zahvalila Bogu dž.š. što me tim putem počastio i poželjela da još jednom posjetim Ameriku. Za dvije godine ponovo sam bila u istom avionu i na istom putu.
HUMA: Koji je Vaš životni moto i Vaša krilatica u dobru i zlu kojim biste počastili naše čitateljke?
ŠEFKA: Čitateljkama preporučujem da čitaju i svojim primjerom pokažu djeci ljubav prema knjizi. Da im djeca, suprug i kuća budu svetinja. Da svojoj porodici stvore ugodan dom gdje će rado dolaziti njeni najdraži. Mogu žene biti svjetske ljepotice, na Sorboni ili Kembridžu doktorirati, postići svjetsku slavu i uspjeh, ali bez skladne porodice, puke su sirote. Čovjekov najvrjedniji imetak i najkvalitetnija investicija su uspješna i hairli djeca, a uz porodicu, najveća sreća su: zdravlje, sloga i sloboda.
Svako teško iskušenje da podnesu stojički, da ih privremeni pad ne obeshrabri, već da ga shvate kao preduslov za predstojeći uspjeh i napredak. Prenijela bi im i mudrost mog rh oca: „Sav bol, briga, teret će proći i dogodine će se zvati ‘lanska godina’.
I nek znaju da se u životu posljednja broji.
