Autorka: Nermina Vejselović
Kuće povezane metalnim, jedva upotrebljivim mostom koje, gledajući sa magistralnog puta, odaju utisak mlađe i starije sestre odvojene jedino tankom ogradom, koliko da se zna njihov identitet, skladno žive. Kada gledamo iz ugla suprotnom ulici, lijeva dvospratnica je bila bogata djecom uzrasta do sedam godina, dok je desna, u to vrijeme još uvijek bez fasade, ali sa dvorištem uljepšanim raznobojnim, jarkim cvijećem, uglavnom mirisnim ružama i po kojim bijelim karanfilom brojila djevojčice i dječake od deset do petnaest godina.
U njoj je živjela Mina. Nasmijana, vedra, živahna, puna one dječije radosti koju ćete prepoznati samo kod određene djece. S obzirom na to da je bilo ljeto, dakle vrijeme ljetnjeg raspusta, djevojčica crnih očiju, kose boje meda, u plavo- bijeloj haljinici sa crvenom ogrlicom oko vrata i svježe nalakiranim noktima, htjela je nečim upotpuniti vrijeme toplog julskog prijepodneva. Znajući da bilo koja vrsta porodičnog okupljanja tog dana nije moguća zbog preloma noge njene starije sestre, ona odlučuje da pozvoni na komšijska vrata i pozove Hanu.
“ Koga tražiš, Mina?” – upita Hanina majka.
“ Hanu, tetka Ajša.” – kaza Mina.
“Evo brzo će ona, budi ti u dvorištu.” – odgovori lijepa majka Ajša blagim tonom, sa samolepljivim viklerima na glavi, prikriveni decentnom, italijanskom maramom.
I dok je čekala da sedmogodišnja, plavooka Hana nabrzinu doručkuje pa izađe ne bi li se njih dvije igrale, pogledom je tražila nešto što bi upotpunilo potrebe djevojčica različitog uzrasta.
“ Kosilica, sto za ispijanje kafe, kolica za bebe, klackalica…”, nabrajala je nečujno, u sebi, ono što je uspjela da zapazi.
“Klackalica, može!” – uzviknu naglas.
“Šta može?” – upita plavooka Hanica koja je, otvarajući ulazna vrata čula razdraganu Minu.
Mina joj je, pomažući da obuje prošlogodišnje patike koje su već bile tijesne, objasnila da je njen prijedlog da se igraju tako što će se klackati na crveno- plavoj klackalici. Obe su zauzele svoja mjesta i uživale. Čak su zauzele polu- trčeći položaj tako što su stopala prislonile na mjesto predviđeno za sjedenje, a rukama se čvrsto držale za dio klackalice koji i jeste napravljen za njih, zamišljajući da su u nekom avionu.
A u tom zamišljenom avionusu se pričale razne stvarne i nestvarne priče, obišli se svi kontinenti i sva mora, i sve je njima bilo toliko zanimljivo da je pola sata klackanja proletjelo. Posljednjih desetak sekundi je Hana zbog boli u prstima koju joj je pričinjavala neodgovarajuća obuća odlučila da dok je još “u vazduhu” skoči čim njen dio dotakne tlo. Zbog brzine njenog nenajavljenog skoka, Mina nije uspjela da se snađe i njen dio klackalice je udario u predjelu prepona.
Zaboljelo je. Jako.
Srećom, nije dugo trajalo. Sačekala je da dođe k sebi gledajući u komšinicu koja izuva patike i trčeći ulazi u kuću. Ušla je i Mina u svoju. Odlazi u kupatilo i presvlači odjeću u kojoj je bila.
Primjećuje krv.
Povrijeđena, uplašena, zbunjena – odlučuje da ćuti. Svakako je sestrina povreda bila glavna tema tih dana, a i prisjeća se činjenice da su je ukućani dobro izgrdili zbog nepažnje, i da bi ona sigurno isto prošla.
Ne znajući šta se tačno dogodilo tog dana (a sva šta joj je padalo na pamet), vedra, razdragana djevojčica se povlači u svoj svijet – svijet nesigurnosti, straha i tihe patnje. To postaje njen teret koji najviše liči na bijelu, savijenu kalu, prikrivenu hladnim kapljicama vode koje joj ne daju nikako da procvjeta.
Svi mi imamo te trenutke koji obilježe naše djetinjstvo, poslije kojih više ništa nije kao što je bilo i koji se, mimo naše volje, utkaju u svaki dio naših odluka, oblikujući jedno dijete u ličnost sa drugima nevidljivom, a nama samima teškom, dubokom ranom.
A da živimo moramo.
Mina, uprkos emocionalnoj boli koju je godinama osjećala, svom svijetu ne uskraćuje osmijeh. Uspjela je da završi fakultet,jedina u svojoj porodici, da se zaposli. I nakon određenog vremena da upozna kvalitetnu personu iz svijeta nauke kojoj se povjerava, a koja joj pomaže da shvati i prevaziđe ono što se dogodilo ljetnjeg julskog dana. Izrasta u djevojku koju, kada sretnete, poželite ponovni susret.
Ostvarila se i u ulozi supruge i majke. Ima troje djece.
Prepoznat ćete je po osmijehu.