Na prostranim njivama u limskoj dolini, mobom seoskih djevojaka, žena i plaćenih nadničarki, počela je žetva zrele pšenice. Dužinom njiva, iza talasastog klasja povremeno izviruje glava poneke žetelice za čijim leđima zamaknu poveliki pšenični rukohvati.
Sa zarumjenjenog lica im se sliva džifa znoja, a za jedro tijelo se lijepila bluza i pera zatnutih dimija. Od isklasalog čička i drugog korova umršenog u požnjevenoj pšenici, noge su im do koljena bile sve izgrebane. Čuvajući lice od prejakog sunca žetelice su šamije navlačile skoro do očiju, a oko vrata omotavale kvasan peškir. Nekoliko ljudi je za njima kupilo požnjevene rukohvate i vezivali ih u ogromne snopove.
„ Aj, kladili se momče i djevojče… Pšeničice sitno sjeme, moj dragane slatko ime…- iz ženskih grla, preko već uzrelih bostana i dinja, ravnicom se raznosila isprekidana mladalačka pjesma.
Na samom vrhu imanja, ispred jednog dvospratnog čardaka rakolile su kokoške misirke. Malo dalje na livadi, uz nakrivljen kolac, mukala je pripeta krava. Šareno telence se pod nju uporno podvlačilo i halapljivo dojilo iz nabreklog vimena. Čim bi mu se jedno uporno minjiče zavrzlo oko nogu, džilitnio bi ga paponjkom ka ogradi.
Iznad čardaka se nalazila bašča puna raznovrsnog voća: krušaka, jabuka, oraha, šljiva i mednica, čije su se grane od prevelikog roda povijale do same zemlje. Niz malo uzvišenje, poneka bi se prezrela voćka skobrljala do zida kamene štale i nagnute strehe u čijem hladu su plandovale ovce. Čim bi se voćka do njih dokotrljala, najbliža ovca bi je učas zagumala i sažvakala.
Na samom vrhu jedne mednice čučala su jata vrana i sladile se rumenim plodovima. Ispod povijenih grana i boščom pokrivene kolijevke, čuo se isprekidani plač djeteta. Pri ljuljuškanju, djetinja glava se drmala desno i lijevo, a nogice su od neprekidnog koprcanja odmotale donji dio povoja i provirivale napolje. Dijete je bilo ubrađeno mehkom pelenicom, ispod koje su mu obrazi i čelo bili zarumjenčeni i orošeni znojem.
Jedna positna ženica je iz sve snage ljuljala kanapom zavezanu kolijevku.
-Nina, nina, ’pava, ’pava… pile…(m)’oje…(m)’alo…
Žena je imala kose grahoraste oči sa smeđim tačkicama, široko lice, prćast nosićić i skroz tanka usta. Rijetko se smijala, a kada bi joj nešto izmamilo osmjeh, ukazali bi joj se zubići, sitni k’o zrna pirinča. Bila je ubrađena šarenom šamijom na kojoj su visile izvehtale ojice, kojima se mustra nije mogla razaznati i ispod kojih su virjeli pramenovi svijetložute kose. Cicane dimije su joj je bile opasane šarenom zapregom u kojoj je skupljala opadalice.
Kada se jednog dana Šaka sa malim zavežljajem pojavila pred Ćamilaginim čardakom, niko od njegovih ukućana nije znao ni ko je, ni odakle je. K’o da je odjednom pala sa neba, stajala je pognute glave i na sva njihova pitanja mucala: „ Ja ne zna’… ja t’azi ma’ ku…ja Šaka…“
Ćamilagine kćerke Maha i Čeba su joj odmah donijele malo hljeba i safu varenike. Čim su je ponudile da jede, Šaka bojažljivo pihnu mlijeko, a onda zagrize hljeb. Povremeno uzdišući, polahko je žvakala svaki zalogaj, pri čemu su joj sitne oči neprestano žmirkale. Bilo je očigledno da je bila gladna i da uživa u slasnom obroku.
Iako se po iznošenoj odjeći vidjelo da je sirota, na njoj je sve bilo uredno i besprijekorno čisto.
Domaćin Ćamilaga je tog dana bio na pijaci da ugovara prodaju žita, pa su sinovi Hasan i Mesud pitali majku:
„ Šta veliš, majko? Šta bi nam sad babo rek’o…? “- znajući da će ih majka razumjet, nisu završili misao.
„ Šta da velim? I ona je Božji rob. A more bit nam kroz nju Allah šalje iskušenje i nudi sadaku da nam se održi imetak. Šala nije pomoj nevoljniku brez vatana i ikak’e idare. Neka je kod nas jedan vakat. Da je ođe Ćamilaga, rek’o bi: ’Pritur’te joj kašiku…’“
Tako Šaka ostade u čardaku i k’o njihovo ropče za sofrom zauze mjesto.
Onako veretizna, ona je po sobama i mutvaku trčala k’o leptirica, grabila šta će smirit i kom će šta pomoć. Gdje bi se god ko okrenuo, Šaka mu je bila za leđima i našla mu se pri ruci. Kako je bila positna, jedino je imala takata za lakše kutnje poslove. Plijevila je povrtnjak, skupljla voće, hranila kokoške, kravama kuhala omutu, čuvala jagnjad, ukućanima posipala da se umiju, postavljala i uzdizala sofru.
Ubrzo je svi ukućani zavolješe i prigrliše k’o najrođeniju. Odkud bi ko god izbio, pitao je: „ Đe je Šaka?“ „ Je li Šaka šta jela?“
Davale su joj Maha i Čeba svoje iznošene dimije, a ona, onako niska, nogavice bi podizala do iznad koljena. Ćamilaginica joj donije jedan kartonski kofer u koji ona uredno odloži svoju odjeću. Kada joj je Mesud iz čaršije donio crveni ružin sapun, Šakine bademaste oči se od radosti širom otvoriše i orosiše suzom.
„ Ja voli Me’ka…“- mucala je i ljubila mu ruku.
Svi su znali koliko Šaka za sve njih ima ljubavi. Podjednako ih je sviju voljela, a isto tako i oni nju. Smatrali su je svojom i pazili k’o najvrjedniju kutnju hamajliju.
Ako bi se neko od ukućana razbolio, dok ne bi prizdravio, ona je kraj postelje čučala i neprestano plakala. Na uho bi mu nešto šaptala, puhala i svaki čas mu privijala hladne obloge. Prebirala bi voće i ono najslađe mu kod uzglavlja donosila. Od sveg njihovog voća najviše je voljela i jela prezrele mednice. Posebno ih je brala sa onog starog povijenog drveta, jer su ti plodovi bili najslađi i njoj onako niskoj, jedino bili dostupni.
Kada je Ćamilaginom sinu Mesudu došao poziv za vojsku, pa im komšiluk navali dolazit da ga isprati i on jednog dana sa vojničkim čekmedžetom zamače niz džadu, Šaki ništa nije bilo jasno. Poslije nekoliko dana, primjetivši da ga nema, počela ga je po kući tražiti, zavirivati u štali, tumarat po šumi, pentrati se na tavan.
Drmala je Ćamilaginicu za ruku i pitala: „ (M) ’amo, đee je Me’ko?“ a zatim i djevojke: „ Ma’o, (Č)’ebo, đee je Me’ko? „ i Hasana: „ (H)’aso, đee je Me’ko?“
Jedino Ćamilagu nije pitala gdje je Mesud.
Kada je uvidjela da njenog Me’ka nema, počela je naglas plakati. Niz lice je kobrljale suze k’o graške, a cijelo tijelo joj drhtalo. Uzalud su je svi uvjeravali da je Mesud dobro i da negdje služi vojsku, ona je neprestano za njim plakala i već je bila primjetno omršavila.
Jednog dana, stiglo je Mesudovo pismo sa vojničkom fotografijom. Pored ostalog, on je posebno pitao šta mu radi Šaka i obećao da će joj iz vojske donijet češalj i ogledalce.
„ Šako, doći će Mesud kada okopni snijeg“- uvjeravao ju je mlađi Ćamilagin sin Hasan. Kada je to razabrala i vidjela Mesudovu fotografiju malo se razveselila.
Čim je tog proljeća počeo snijeg kopniti, Šaka je po nekoliko puta trčala do džade da iza okuke proviri edal njenog Me’ka. Nekada bi po čitav sahat čučala na jednom brežuljku i nepomično gledala niz džadu. Iako bi joj na ogrnutoj ciradi padale kiša i susnežica i ona od studeni sva drhtala, satima ga je na istom mjestu čekala.
„ Ene Šake đe opet dolje čeka Meska! Dovedite je ovamo da se, jadana, ne pomete na ovu studen “ – neko bi od ukućana otrčao da je vrati kući.
„ (N)’ema Me’ka. (N)’eće dođe. Ja p’ače…!- jecala je i šamijom brisala suze.
„Šako, doj će Mesko. Pritahiri još malo dok posve okopni snijeg „ – smirivali su je i tješili.
Jednog dana čobani sa brda spaziše kako Šaka nekom dolje trči u susret. Pri trku, dimije su joj se na vjetru k’o balon puhale, pa je iz daljine ličila na šarenu leptiricu koja nadlijeće džadu. Iako joj je sa noge skliznuo jedan opanak, nije se ni osvrnula, već nastavila trčati.
„ Me’kooo!!! Me’ko, jag’e (m)’oje…!!!“
Čim mu se raširenih ruku zaletjela, Mesud ju je prihvatio i k’o djetence podigao u vis. Smijao se kada ga je pipala da vidi je li baš on i je li čitav.
„Šako moja! Šale, eve dođoh i donio sam ti ono što sam rek’o. Ene, vidi…!“- iz džepa je izvadio žućkasti češalj i ogledalce na preklop.
Dok je Šaka drhtavim rukama prihvatala zamotuljak, naglas se smijala, iz očiju su joj frcale sjajne iskrice i skupljale se u radosnu suzu. Od uzbuđenja su joj se drhtave usnice grčile, nesvjesno ih je zubima grizla. Prvi put u životu u tom daru osjeti sreću, damari joj živnuše, kroz njih umjesto krvi poteče med.
Ubogom mazlumu oživje ucvijeljena duša i uzdignu se visoko iznad nadošle rijeke. Raskošnu dolinu sunce počasti proljetnim sjajem, sa proplanka se čobani oglasiše frulom i pljeskom ruku, lastavice sa grane mednice zalepršaše, meleci ka nebu digoše ruke.
Držeći u stisnutoj ruci ogledalce i češalj, Šaku na krilima radost ponese kući.
****
Iznad prostrane doline grijalo je jesenje sunce i krilo se među granama uzrelog voća. Na njivama su se žutjeli kupovi nasloženih tikava i kukuruzne šaše, ispod koje su ptice kljucale rasuto zrnevlje. Džadom su tandrkala volujska kola sa pretovarenim hrastovim deblima, sa kojih je visila sasušena mahovina i po džadi ostavljala tragove. Na pokošenim livadama su mukale krave, blejale ovce, meketale koze, lajali psi. Zrak je mirisao na zrele kruške, na majčinu dušicu i divlju nanu, na taze sijeno, na jesenji berićet.
Pred Ćamilaginim čardakom se igralo šareno kolo, oteženo skoro do na dno imanja. U sredini kola, raspjevani svirač je razvlačio harmoniku i zgužvanim mendiljem sa oznojenog čela kupio ledene graške. Iz peškira, omotanim oko glave, po taktu muzike su mu igrale zatnute hiljadarke. S noge na nogu, za sviračem se gegao krivonogi bubnjar, čija je krupna glava virjela iza ogromnog bubnja.
Dahtanje razigranih igrača i podvriskivanje kolovođe upijala je zaglušujuća svirka harmonike i tupi udarci umornog bubnjara.
Kolo je kružilo oko grupice žena i djece, u čijoj je sredini dvorjela Mesudova nevjesta. Kraj nje je stajala Šaka, odjevena u sivi cicani kat sa žutim leptirma, maksuz joj za svadbu sašiven. Ona je svaki čas virjela nevjestu i čim bi joj ispod duvaka vidjela spuštene kapke, opominjala je: „ Ne’esta, nemo’ da (s) ’pavas“ – na šta su joj se djeca smijala, a žene ih šutkale. „ Nemojte je čarkat, grehota je. Ako vas neko od Ćamilaginog roblja nazre, hor ćete bit, oni joj strepu ka’ gledencetu.“
Šaka je oprezno pipkala nevjestine dimije od limunu hare i šaptala: „ E, ne’esta, mo’e su (di)’mije (l) ’epse“
– Šako,šta ti se čini, je li lijepa Meskova nevjesta? – pitao bi je neko od ukućana.
– (Jes) ’ete, a moj Me’ko (lj)’epsi.- brecnula bi im se.
Kada nevjesta povede kolo djeveru i Mesud se do njega uhvati, sa sobom snažno povuče i Šaku. Igrači i svi prisutni zapljeskaše rukama i počeše je kuražit da zaigra. Ona sva crvena u licu, ukokotila ka zemlji, ne trepće, ne mrda, taji u mjestu k’o prikovana. Mesko je privuče sebi i tiho joj šapnu: – Igraj, Šale, veseli se, danas ti se Me’ko ženi!
Muzikanti zasviraše šotu, Šaka brzo zadignu pera dimija, zatnu ih za pojas, stisnuvši Meskovu ruku, noge odvažno mrdnu. Nekoliko momaka iznenađeno zviznu, djeca urliknuše, žene se oko kola k’o vrane nadžakaše.
– Brzo, brzo, ovamote, pogledajte kako Šaka igra!!!
A ona sva rumena, razdragana, prvi put u životu u igri prepliće noge, sa dimija joj lepršaju žuti leptiri.
Na dzadi se ibrete pješaci, konjanici, zastaju drvosječe, uz plot uslanjaju ogromne vlake, čobani gomilaju ovce… Svirka, pjesma i igra svima puni srca, k’o mehlem im žuljeve na ruci vida, prostire im dušeke svilene, umorne ih poji šerbetom.
Šaka, sretna, lahka k’o perce u vis poskakuje, ka nebu k’o ptičica leti, među oblacima traži izgubljenu majku, nečujno joj šapće:
„ (M)’amo, (v)’idi, Šaka ig’a’!“
Iako joj svi snažno pljeskaju, ona nikog ne vidi i ne čuje, danas je ona sa dimija onaj odbegli leptir što iznad kola u krug leprša i traži mrvicu smiraja.
Muzika je ponese do rodne kućice i nagorjele čatme, kroz koju se neprestano uvlačila studen. Sjeti se kako je koljena i ruke do brade u klupko grčila, vrelim dahom ledene prste grijala, polubudna ispod stare pustećije do jutra drhtala. U ušima joj puknuše snažni udarci očevog opasača i odjeknu majčina potmula jeka, u trenu joj bol nadjača studen i ona, stisnuvši Meskovu ruku, vrisnu.
– To, Šale, igraj, igraj…!!! – kada je on po ramenu potapša, pričini joj se amidža Rame kako je šutka na dan očeve dženaze.
„ Belaj tražio i belaj doček’o!“- govorio je kada su joj ljudi našli oca u jarku smrznutog. Osjetila je kako se i iz njega mrtvog širi nesnosan zadah ustajale džibre i ona prijetnja da će ih doveče sve k’o jarad poklat. A posle toga nastali su dugi dani majčine šutnje, suza, bola, praznine.
U toj njihovoj bijedi majka se ipak trudila da im u oronuloj kućici sve bude čisto i svaka stvar na svom mjestu. Na obliižnjoj rječici, svakičas je po nešto trljala i ispirala.
„ Bezbeli je ova Ujkanovica iz neke gospodske kuće, čim joj je po kući sve onako pać i sve podkonac složeno. Jes malo positna, ali je ćibar i hasulna k’o džennetska hurija. Kažu da je od roda nikad nije niko obiš’o. A i đe bi joj ko doš’o u ona’ haliluk i sirotinju, a još trpio onoga pjanog bahsuza? Još joj Bog dade onu mutavu, nedovedenu đevojčicu, te je još više omrči. Allah zna kak’om je taksiratu bila dužna i čije grijehe, jada, otaljava. Veselica što bi hude sudbine“- često bi Šaka čula svoje komšije kako joj o majci pričaju.
Zvizgali su Šaki momci preko ramena i kraj uha, hvatale se djevojke pored nje i razdvajale je od Meska, a ona i dalje preplitala noge, igrala šotu i odvažno im u sebe prkosila:
„ E, sad ćete viđet kako će vas sve nadigrat ova mutava, nedovedena Šaka?“ – skakala je koliko je imala snage i ubrzavala ritam.
Skoro niko nije gledao nevjestu kolovođu, niti mladoženju kog su igrači od nje potisnuli do sredine kola, već su zurili u Šaku i njenu nevjerovatnu izvedbu.
Na džadi su i čobani po taktu muzike na močugi poskakivali, zvizgali, prašinu od meraka u vis dizali. Pored njih su prolazile čeze sa gradskim hanumama, kočijaš kamdžijom visoko u zrak vitlao i rastjerivao zgomilane ovce. Ispod natkrivene cerade žene su krivile vratove i gledajući igrače šaptale.
„ Koja li je ono hojdana što se uvija i onoliko skače, od igre joj se noge umotrit ne mogu?“
Kada je okolinu polahko jesenji suton obgrlio, narod se počeo pomalo razilaziti. Pred vratima na spratu čardaka, umorni svirač je lijeno razvlačio harmoniku, djevojke su pred đerdekom tiho pjevušile neku svadbarsku pjesmicu, momci pesnicama bubnjali o zaključana vrata.
– Mesko, buraz, iznesi nam sahan slatkovine!
Sakrivena u granama mednice i sklupčena uz krivo deblo, Šaka je šutke plakala. Jecaji su joj odizali cijelo tijelo, a kroz stisnute ruke su joj kapale suze na zemlju i požutjelu travu. Sjetila se kako je jednom isto tako plakala kada ih je otac istjerao iz kod kuće i cijelu noć probdjela pod jednom starom jabukom. Sutradan, kada je od prehlade u groznici sva gorjela, u očevim očima nije vidjela kajanje, ni sažaljenje, već mržnju i ogroman prezir.
„ Hadalju, ti nijesi moja šćer, jok more! Ko zna čija si i na koga si se uturila, muto mutava? Moji su svi bili zdravi i jaki k’o od brda odvaljeni. Majčina ti je sitna k’o crcavica, isti lelehud, pa lelehuda i rodila. Što nej umrijet da nam svane i da se s tobom svijet više ne šegači.“
Majka ju je bolesnu milovala i pojila nezaslađenim čajem od livadskog bilja.
„ Ti si, Šako, majkina ljepotica. Ne veži ti šta ova dokona pijandura tatrlja. Njemu je rakija spržila mozak, pa ne zna ni kako mu je ime, a ne šta drugo „
Maloprije Mulkine riječi k’o handžar ubodoše u sred srca:
„Šako, Meska ti svedoše u đerdek. On će sad voljet samo nevjestu, tebe jok.“
Te je riječi napola posjekoše i zabolješe isto k’o onog dana kada joj je babo rek’o da nije njegova i da bi joj želio smrt.
Uvjerena da je Mesko više neće voljeti, da joj iz čaršije u fitilju neće više donositi šarenih bombona, zatiskala je uši kako iz čardaka ne bi čula svirku i pjesmu. Onako zgučenoj, šamiju sa glave su joj sfujavale povijene grane mednice, sa drveta na nju padali zreli plodovi, ona ih gnječila i niza stranu firikala.
Već je počeo san nadolaziti na oči, kad začu nečiji glas:
– Je li ko vidio Šaku?
– Nijesam je odavno viđela. Zavirite pod mednicu, tamo je, bezbeli.
Svu utrnutu, neko je rukom dotače.
– Šako, šta činiš tu po tmuši? Digse, hajde da večeramo.
– Ja nece. Me’ko ne (v)’oli Šaku.
– Voli te Mesko, kako te ne voli? Ko ti je to rek’o?
– Mu’ka, on (v)’oli neve’tu, mene (j)’ok. Aaaa aaah…- zagrcnula se.
-Uh, belajnica, o svome se jadu smela. E, vala ću ja Mulketini natrljat nos čim je vidim. Laže halajka, zajad joj što te mi svi volimo. Voli tebe Mesko, voli i nevjestu, obadvije jednačito. Hodi ovamo da pojedeš koji hurmadžik.
– A, nece, ja ’ela med’ice.
– Pa što si jela mednice pored ovoliko zgotovljenija jemeka? E, baš si hadžamija – karala ju je Ćamilagina kćer Čeba.
Sve dok nije primjetila da je Meskovoj nevjesti vidno zaokružio trbuh, Šaka ju je izbjegavala, često na nju bijesna hrokala.
Jednog dana, svi su sjedili u bašči i pili kahvu, a Šaka pod mednicom skupljala opale plodove. One najkrupnije i najzrelije birala je i stavljala u zapregu. Kada je polahko sišla niz brežuljak i odabrane mednice spustila u Meskovice krilo, svi se u čudu pogledaše.
– Fala ti, dobra moja Šako – iznenađena nevjesta je zagrli i poljubi joj ruku, ostali priskočiše.
– Duša si ti, Šale, duša ti meka k’o pamuk! – svi uglas viknuše.
Šaka se stidljivo odmače i niz livadu krenu da pripne kravu.
– Velahaule, Nemko, ova Šaka s leđa, ista naša jada i Hurija. Hej, estagfirullah, k’o da nju gledam.
– Čuš, okle ti sad ona na um panu? Nijesi je odavno pominj’o.
– Nijesam, vala. Od skoro je počesto snijevam i sve mi u san dođe vesela, nasmijana. Ada, ista k’o nekad kad smo bili đeca i zajedno se sigrali. Kad se probudim, od želje za njom sve me u prsi boli.
– Eneh! E, vala, Ćamilaga, nikad te ne upitah šta je bilo š njom, te joj niko pred rahmetli babom i majkom nije smio ime pomenut.
– Eh, šta je bilo. Ne pitaj, zlo njeno, eto, šta je. Premami je jedna naša hilava svojta za nekog Šiptara u Vučitrn. On se toga ljeta ovuda po selu vrzm’o i svijetu šeg’o drva, pa neđe vidio Huriju, begenis’o i na kraju capio.
– Pa razabraste li đe se udala?
– Razabrasmo i babo sutradan ljude prati da je vrnu, a ona prs’ u grlo, natrag neće, ni njeni komati.
Kad nam ljudi rekoše u koje je halove i nemaštinu zaglibila i da hoće tamo da ostane, babo učinje jemin da mu više nije šćer i dok diha, za nju ga niko ne smije pitat. Majka je jedan vakat za njom tužela i plakala, pa kad viđe da će ona tamo ostat, poče je klet.
„Da Bog da, šćerko, saprelo te ono moje mlijeko kojim te zadojih. Kad onu noj odlomi vrat, da je d’o Bog da si mi tamo umrla, jatka bi ti odjedama prebrinula i dosle te prežalila. Što nas tvojom brzopletom udajom ljuto zakahri i do zemlje nam ugnu glavu, ja Rabbi i tebe tvoj evlad tako zakahrio i zasramio!“
– Nismo je smjeli pred babom i majkom spomenut, ni mi ni iko drugi. Od kako se tamo udade, ka’ u zemlju da propade.
Iako omalešna, Hurija je bila lijepa i jedra ka’ jabuka, uvijek je bila nasmijana, a u hizmetu vrijedna i pre merakli. Ćilimima i sedžadama je sama izmišljala šare, pa su varošanke dolazile kod nje da uzmu razne urneke. Imala je gustu kosu, oštru ka’ srneća dlaka i dugu do ispod koljena. Kujruci su joj bili debeli ka’ ruka i upleteni mavi upletnjacima. Da joj ko ne bi urek’o kosu, u jedan kujruk joj je bilo upleteno stakleno oko sa natpisom “mašallah.“ Kad bi joj majka izmivala glavu, trljala joj je kosu u tekne ka’ čamašir. Poslije bi je po dva sahata na sunce sušila i onako malu bi je cijela poklopila, pa joj se ispod kose ni prs’ vidio nije. Na igrankama je umjela poigrat i u kolo se vrćet k’o čigra.
– Je li Hurehanuma imala prosaca? Zaboga, što ne ugrabiste da je dadnete kome?
-Eneh, je l’ imala prosaca? Imala no šta, ali, mrča, nešće rahatluk, no trljapi za golja. Javkali joj se varošani, sve birindži momci iz odabranija kuća, đe bi hanumovala, ali ona to sve nogom ćuhnu i sebe zanavijek skrha. Šala nije havali pamet, kad žensko nadre, zaćori i ka’ tele potrefi u sred baljege.
Nemko, ja brižim za ove naše đevojke, đekad od brige do sabaha oka ne mogu sklopit. Za Božji svijet, preži hi, širom otvori oči i gledaj šta radu, đe idu. Pazi da ti nekud ne šodnu, neuzubillah, da mi poslije pamet fikne. Ne vjeruj him kol’ko od usta do nosa, žensko slaže dok trepneš.
– U, Ćamilaga, odalji Bože! Neće naše đevojke pobrkat, neće, inšallah! Eh, ko goj roditelja ne pit’o, nesretno mu bilo. Brez roditeljskog izuna, svakoj đevojci će udaja kihat i ne more joj bit rahmani.
– Docnije znadoste li išta o Hurehanumi?
– Neka majkina bratučeda je u to selo imala zaovu, pa kad je išla kod nje u gosti, ponekad bi je viđela. Kad se otud vrnula, pričala mi je kako je Hurija ishalila, pa liči na hakarilo, osušila se ka’ suh panj, jedva je poznala. Čovjek joj je bio svaštočina, velika pogan, pijandura, nikad trijezan bio nije. Čim se njom oženio, nije više šćio radit, niti u kuću šta doprinijet. Ona, mrča, za pare narodu tkala ćilime, pa se od prevelikog tereta i tkanja povila ka’ gudalo. Rodila je šćer i sina. Ta joj šćer nešto hadaljasta, a sin belaj, cijelo selo je umuhaserio.
Kažu da je Hurija, jada, svaku noć bila prebijena i iz kuće išćerana, pa je provodila više noći pod strehom, no u kuću. Majki i babu nijesam smio ništa o tome rej, da him na muku ne doturam još višu žišku. Šutio sam, trpio i počesto za njom plak’o.
– Ćamilaga, zaboga, što neđe krijeći ne ode da je obiđeš?
– Eh, Nemko, šćio sam, ali me majka klela mlijekom da je ne potragam kol’ko strvinu. Znam da je i ona za Hurom noću krijući plakala, počesto bih joj ujutro opazio podbuhle oči, ali nije šćela popušćat, ni babov jemin pogazit.
– Znate li, je li živa?
– Tu skoro sam načuo da joj je ono pijano pašče lipsalo i da su ga mrtvog našli u jarak. Sad, posle čo’ekove smrti, od sina nema medeta, pare joj uzima, kocka se i pije. Crn joj hal, da crnji ne more bit. Umriješe i babo i majka i ostaviše joj tešku bedovu. E, beli joj je iskih’o ćotiluk i plitka pamet.
– Eh, Allahu, svakog insana odalji od tako zlohude sudbine.
– Nemko, ne bilo promijenjeno, svaki put kad gledam Šaku s leđa, učini mi se, ervahi Hurija. Ada ko da nju gledam kako niz hudut zamiče. Velahaule!
– Bogme si joj se kodža uželio, pa ti se svaka omalešna žena na sestru uspripše.
– More bij, more bij… – uzdahnuvši, Ćamilaga u lulu nazbi duhan i upali ga kresivom.
***
Iznad kolijevke usnulog djeteta, vjetar je sa mednice vitlao požutjelo lišće i rasturao ga po okolini. Na klonuloj Šakinoj glavi, sanljive oči su se polahko sklapale, sa kolijevke joj kanap iz ruku klizio.
Potanjajući u san, začu nečiji glas:
– Đe je Šaka?
– Eno je pod mednicu, ljulja Hrustema. Od ka se rodio, nevjesta ga samo prepovije, nadoji i Šaki ga teslimi. Ona ga po vazdan ljulja i uz bešik mu nešto gundori. Dina mi, on poč’o da je poznaje i već joj pruža ručice. Eh da čujete kako mu tepa: „ (M)’oj ka(ranf)filić, moj ko’pirić, oko moj, dun(j)a moj, mo’a jaga…“
Vjetar je iz avlije donosio miris već skoro ukuhanog pekmeza, odakle su kapljice iskakale van i padale na utabanu zemlju. Ispod bakarnog kazana užarena hrastova drva su plamtjela i pucketala. Neprestano miješajući pekmez, za brkljajom su se naizmjenično smjenjivale Meskovica, Maha i Čeba.
-Majko, haj vidi je li ova pekmez gotov da ga skinemo sa vatre.
Sa čimkanim sahanom, Ćamilaginica je oprezno prišla kazanu i iz njega zahvatila punu kašiku vrelog pekmeza.
-Jes, jes, gotov je. Ne valja kad je previše ukuhan, odma počne grknut. Mašallah, ispo ka’ kajmak. Izručite ga u ćup i ozgor pospite malo pepela da se ne uzbakovi. Sad na tu vatru tu’rte bakrač k’ompira da nam se skuhaju za večeru.
Akšam je okolinu oprezno zavio sivom koprenom. U obližnjim kućama su zasvijetlile lambe i k’o svici kroz pendžere zacmiljele.
U bakraču, punom krompira, hučala je uzavrjela voda. Izručeni vreli pekmez tiho je u ćupu krkoljio i kroz sitne klobukove povremeno puhko.
Ispod mednice se čulo tiho dečje gugutanje. Nad bešikom nadvijenu Šaku su veselo gledale plave Hrustemove okice.
-Uuuu! Guu… guuu.
-K’opirić moj, jag’e mo’e.
-Čujete li Šaku, kako đetetu gore tepa? Što nas Allah urahati sa njom te mu ne brinemo.
-Jes, vala, bolje ga ona čuva no svi mi. Neda mu da se zaplače.
Nadnijeta nad bešikom, Šaka se od bebine blizine sva topila. Dijete je mirisao na jorgovan sapun, na opranu vunu, na podojeno mlijeko, na zrele mednice.
To dijete je trebalo biti njeno i Hivza nadničara, koga je iz svoje avlije virjela kroz napukle tarabe.
Znala je da je on bio siroče, da za konak i koru hljeba svijetu okopava njive, za zimu im pili i cjepka drva, obrezuje voćke, u vodenicu nosi džakove, čuva ovce. Gledala mu je koščate i k’o hrastova kora iskokane ruke, dugu kovrdžavu kosu, vazda masnu, znojavu i uz čelo slijepljenu. Kad bi nešto mucajući htio reći, iz škrbavih zuba su mu na drehavi džamadan curjele bale. Zakrpljene pantalone vezao je sa jednim čvornatim i iskidanim kanapom. Spavao je gdje je stizao i kod koga je radio: u štalama, hambarima, na tavanima, nekada u telečaru, u šupi za drva.
Iako je bio znojav i glibav, pucao je od zdravlja, snaga i jedrina su mu izbijale iz snažnog tijela. Gledajući ga kako sjekirom zamahuje i na četvoro cijepa ogromne bukove trupine, pred Šakinim očima se drehava Hivzova odjeća pretvarala u svilu i kadifu, krnji zubi se bijelili k’o procvali behari, kapljice znoja su postajale zrna bisera, u kosu mu se uplitalo tek ugrijalo sunce. Drhteći, čudila se novim, nepoznatim i divnim osjećanjima, koji su joj umanjivali glad, strah, patnju.
„ Neka sam mutava i nedovedene Šaka, volim i želim da Hivzo bide moj dunjaluk.“
I u onim mučnim noćima, slušajući uobičajene udarce očevog opasača, majčinu jeku i krkljavi plač, tim svojim snovima je liječila neprestani bol. U čezi okićenoj cvijećem, odjeveni k’o najveća gospoda, vozili su se Hivzo i ona. Oko njih su pjevale ptice, letjeli šareni leptiri, na uho im svirali tamburaši. Tada joj se činilo da ona nije mutava Šaka, nego gospodarica trospratnog čardaka, a Hivzo domaćin koga ona pred kapijom željno iščekuje. U tim snovima, ponekada bi i do sabaha u bešici ljuljuškala njihovog sina i razgovijetno mu pjevala pjesmice. Ti snovi o sreći su joj čuvali pamet da skroz ne poludi, da izdrži noć i odboluje majčine modrosive podlive, da lakše otplače svu onu porodičnu bijedu.
„ Ova’ Hrustem je moje i Hivzovo dijete, ja ga zato volim“- sa bešika je podizala bošču i gledala u bucmasto rumene dječje obraščiće.
„ Isti je ka’ babo mu, lijep, zrav, jedar…“
A onda, iz nje odjednom zaurla nečujni krik, riknu nijemi vrisak… Ponovo joj odjeknu ona kobna vijest da su se pri sječi drva u šumi na Hivza oburvala debla, prignječila ga i na mjestu ubila. Tog dana, stradao je njen voljeni, oduzeto joj je nerođeno im dijete, ugašeni su joj svi oni snovi, nada, uništen joj sav život.
Pored stalne bijede, nesreća je nad njihovim krovom stalno kolala. Kada su joj posle Hivzove pogibije pronašli i mrtvog oca, ponovo je osjetila onu mučnu prazninu, nemoć, očaj, miris smrti.
Danima je plakala, patila, lutala šumom, nemoćna klela sudbinu.
A onda je na mjesto jedne odbjegle bijede, uskočila nova, druga. Njen brat je, poslije nekog vremena od očeve smrti u kuću doveo neku kafansku pjevačicu. Sa njom je zajedno pio i nju i majku joj silio da ih služe do zore. Ponovo im je pakao ušetao kroz natruhlu kapiju i jačim čemerom zatrovao njihove već uništene živote.
Jednog dana, majka je legla u postelju i danima nije otvarala oči. Kada se malo osvijestila, tiho joj šapnula: „ Šako, uzmi makase i odsjeci ove moje kujruke. Jadni svijetu, kako him je moja majka strepjela, a babo prijetio da hi ne smijem kratit dok sam živa. Sad smijem…. Kad hi skratiš, čuvaj hi, a ako ti bide zafalilo idare, prodaj hi berberu…I dijete moje, čim ja umrem, bježi iz ove prokleštinje. Svuj će ti bit bolje…“
Pomisao na majčin zadnji izdisaj, Šaki bol zamrači vid, raspori srce. Na nebu počeše sijevat munje, u lubini joj nešto snažno puče.
– Đe je Šaka? Unesite bešik da ne pokisne dijete, saće kiša…!- iz avlije neko viknu.
U pomućenoj svijesti, Šaka zahrđalim makazama polumrtvoj majci odreza zlatnožute kujruke, tupi vrh makaza joj načpori prsa, lubina joj se predvoji, srce iskoči van…svijest joj zatamni, ka bešiku joj glava klonu, makanjicu od kiše zakloni.
Nad mednicom zagrmje munja, sijevnu, ubogog mazluma osvijetli, zabilježi joj zadnji izdisaj….
Malo dalje u orah puče grom, sa grana se odjednom sručiše sve zrele mednice, otkotrljaše niz brežuljak…
-Kuku, Šako!!!
-Šta bi…?
-Šaka nam bi teslim…
-Auuu! Šalee!!!
Kada joj priđoše, Šaka otvorenih očiju nepomično gledaše u nebo. Na licu joj se bijaše razlio smiraj, iz đovdje joj nestalo bola, dijete u njoj oživje, majka joj ozdravi, Hivzo je u čezi odveze njihovoj kući…
Noseći je na rukama, Mesud zaplaka.
Kada Šaku na sred sobe ka kibli okrenuše, iz njedara joj ispade zavezak…Iz njega izviriše dva zlatnožuta kujruka sa mavi upletnjacima i staklenim okom sa natpisom „mašallah“…