Piše: Sara Sabri
Moji inboxi su puni. Zahvalna sam na povjerenju koje mi žene ukazuju. To je zbilja veliko blago, svakako i velika odgovornost, ali i inspiracija mom peru. Žene žele da podijele svoja iskustva radi pouke drugima i da bi duši dale oduška. Prije, sa manjim obimom obaveza, čitala sam sve poruke. Doduše, manje ih je i bilo. Danas žene pišu svakodnevno. Čak i ako znaju da neću odgovoriti, ili da možda neću stići ni pročitati – ipak pišu, jer sigurno da je i samo pisanje i puštanje misli i tegoba svojevrstan put ka iscjeljenju….
„Draga Saro, ovu poruku i svoju priču ti pišem radi pouke današnjim djevojkama. Lahkovjernim naivnim grlicama koje misle da je ljubav dovoljna za uspjeh braka.
Možda misle da danas nema siromaštva. Ima. Ili da je za ljubav nebitno koliko finansijski imamo. Nije nebitno. I da ljubav ne može ugasiti siromaštvo. Može, i siromaštvo i ono što ono od čovjeka napravi i u šta ga izobliči.
Udala sam se prilično mlada kad mi to nije bilo uopće na pameti. Rođena sam u porodici koja je živjela u izobilju. Naš otac nije donosio u kuću namirnice kesom, nego paketima i gajbama. Imali smo uvijek svega. Bila sam odličan đak i planirala studij. To su svakako svi od mene očekivali. Jednog ljeta neposredno pred završetak srednje škole, prijateljica, desetak godina starija od mene, obrazovana i divna djevojka, me zamoli: „Upoznala sam jednog momka preko mIRC-a (tadašnja društvena platforma). Živi u Austriji. Doći će da se lično upoznamo. Stid me da izađem sama. Hajde, molim te, pođi sa mnom.“
Kategorično sam odbijala. Još nikada nisam bila u kafiću, restoranu….Moje relacije su bile kuća – škola – biblioteka – džamija. To je bio moj svijet. Nikad momka imala nisam niti bi to moja porodica dozvolila. Nekako, prirodnim slijedom se planiralo da završim srednju, pa fakultet, pa da se zaposlim, pa da nađem momka, pa da se udam. Tako je bilo isplanirano, iako ne znam čak ni koliko je to bio baš moj plan. Mislim da mi je više tako „ukucavano“ u memoriju da je to jedini ispravan i logičan put. Za ženu naročito, jer – trebaš imati svoju koru hljeba, da te sutra u braku niko ne zafrkava! – rekao bi moj otac često. Da, trebam biti obrazovana i imati svoj posao. Tek onda brak, rađanje.
„Molim te, pođi sa mnom, znaš kako mi je neprijatno da idem sama! A nije ni islamski da se osamljujem sa muškarcem koji mi nije u rodu.“ – uporna je prijateljica. Pričam majki kod kuće o tome. Kaže: „Sevap (dobro djelo) bi ti bilo da odeš s njom. Djevojka je završila fakultet, radi, vakat joj je da se uda. Trebaš je podržati i pomoći, možda je momak fin, pa sklope brak, a ti se osevapiš.“ Još nekoliko se ja nećkah, pa hajd’, na kraju i prihvatih.
Izađosmo. Sjedosmo nas dvije u neki fin lokal u gradu, ni ime mu ne znam, naravno. Nju lomi trema, panika, neizvjesnost, no po prirodi je stabilna i tiha pa se i ne vidi; ja ravnodušna sjedim ko đak u školskoj klupi, pijuckam sok. Kad, eto ti njih dvojice. Iznenadismo se što idu dvojica.
Međutim, i on je doveo „svoju podršku“ tako da nas je sada za stolom četvero. Sad meni više nije svejedno, jer ovaj iz pratnje poče agresivno da mi se udvara. Zapitkuje me, a vidi se, momak u zrelijim godinama, iskusan u muhabetu, šaldžija. Bog zna s koliko je djevojaka do sada muhabetio. Ispade da mi više pričamo nego ovo dvoje zbog kojih smo tu. Ja, uredno, kao i svaki đak samo odgovaram na pitanja i čekam da mi iskusni zreli momak kaže – sjedi, pet! Čak ga ni u lice ne gledam, pijuckam onaj sok koliko da zavaram tremu, gledam u čašu, i odgovaram na pitanja. On započne neki ajet, neki hadis i pita – Znaš li ovaj? Jeste li učili onaj? A ja uredno nastavljam.
Preživjeh i taj prvi svoj izlazak u restoran/kafić/lokal i prijateljicin sastanak sa možda budućim mužem. Vrlo obazrivo sam gledala okolo ima li koga poznatog da me, ne daj Bože, ne vidi kako sjedim s muškarcima. To bi za mene bila tragedija. Tako me je majka učila. „Curu danas vide sjedi s jednim, sutra s drugim, kako će neko da ima lijepo mišljenje o njoj!“ Samo bi mi falilo još da me neki profesor vidi i da me u školi prozove na razgovor, jer u Medresi je to bio dovoljan razlog da dobiješ jedan iz vladanja.
Kažem, preživjeh! Odoh kući i skidoh tu muku s leđa. Par dana potom pitam prijateljicu šta je bilo, jesu li se jedno drugom dopali, hoće li biti šta? Kaže, vjerovatno ne. Nema ga od onog dana da se javi.
Baš mi bi žao. Onoliku žrtvu sam podnijela! „Hajde dođi malo da pijemo kahvu…“ – zove ona. Hajd, rekoh, vjerovatno je tužna, da odem da je malo oraspoložim.
-Ideš li ti na mIRC? – pita me.
– Ma jok, ne znam ni šta je to. Je li teško ući? Babo nam je tek uveo internet. Imamo kompjuter, ali ga svi troje po sat vremena možemo koristiti. Ne dozvoljava da dangubimo, ima se učiti uvijek….
– Hajd’ da probaš možda ti se svidi. Upoznat ćeš ljude iz cijelog svijeta.
Kako nisam bila neki baš socijalizovan tip, više sam šuturnjava u društvu i pasivna, ovo mi je izgledalo prilično primamljivo da „otvorim“ sebe i poboljšam komunikaciju.
I da te ne tušim dalje, draga Saro, naučim ti ja kako se mIRC koristi, a onda me na njemu nađe onaj „iz pratnje“ što me o ajetima i hadisima propitivao, i mi nastavimo komunikaciju dalje, a ono dvoje zbog kojih smo došli na taj sastanak – nikad se više ne čuju niti vide.
Godinu dana se dopisujemo. On mi priča o svom životu u inostranstvu, kako mu teče studiranje, završna je godina, malo je odužio studij, jer je nekoliko puta obnavljao studijske godine, kako živi od stipendije, jer su njegovi jako siromašni, žive na selu, otac je penzioner s jako malom penzijom, a porodica je ogromna, jedanaest članova, on dvanaesti.
Ja upišem fakultet, zaposlim se odmah na prvoj godini i to na univerzitetu gdje sam studirala, u informativnom centru. Prva godina fakulteta mi bude divna, ali i vrlo neobična za mene – kako je Medresa škola u kojoj su muškarci i djevojke odvojeni u dvije zgrade, na dva dijela grada, i kako su profesori bili „jedino muško“ koje je ulazilo u našu zgradu, na univerzitetu bijaše uobičajeno da kolega, dakle, momak sjedne pored koleginice u klupu da sluša predavanje. Šok. Ko god kraj mene sjedne, ja odmah ustajem i tražim neko drugo mjesto, klupu s jednom stolicom, da mi se opet „neko muško“ ne bi primaklo.
U studentsku kafeteriju ne ulazim uopće, kupim kiflu u gradu i jedem na klupi u dvorištu, jer u kafeteriji su „svi zajedno“, izmiješani, smiju se, cerekaju, puše… Kad izlazimo iz amfiteatra, ja izlazim posljednja. Nek prođu svi, da mi se ko ne ofrnja o rame, jer jurnu da se guraju i zaglave u gužvi.
Posao u informativnom centru je super. U kancelariji smo samo ja i koleginica. Ona također religiozna i duplo starija od mene. Kad imam nastavu odem na predavanje, kad nemam radim – milina! Platica je mala, ali za mene studenta, odlična. Pokrijem njome školarinu, a za dnevne potrebe ionako babo svako veče pored sata na mom stolu ostavi da imam za džeparca.
Te godine me Mešihat šalje u Njemačku za mjesec ramazan da držim vjerska predavanja ženama. Fenomenalno iskustvo. Trideset dana boravih u jednoj divnoj porodici, trideset predavanja održah, nova poznanstva, nove kulture, šetnja Minhenom….iftari u različitim porodicama. Kad sam rekla roditeljima da imam priliku otići, ponuđeno mi je, majka je odmah bila kategorična – „Ni slučajno sama. Da ja brinem! Ako može i sestra sa tobom onda u redu.“ Ali babo prekide diskusiju – „Ideš. Sama. Niko ti ne treba.“
Na ispraćaju, dok sam čekala da autobus krene, ulete i pruži mi telefon – Evo, kupio sam ti, da imaš da se javiš.
Usput, do Minhena, vježbah kako se piše SMS poruka, kako da zovem, na maloj staroj, prvoj iz serije nokiji koja je za mene tada bila otkrovenje.
Te 2003.godine odoh i u Zagreb sa dva profesora na takmičenje učača Kur'ana. Opet fenomenalno iskustvo. Prvi put spavah sama u hotelu. Zapravo, oka nisam sklopila! Ujutru mi je takmičenje, a ja cijelu noć hodam, osluškujem čuje li se šta, da li mi neko provaljuje u sobu…užas. Sjedeći malo otkunjala, malo slušala ilahije Burhana Šabana, mog omiljenog izvođača, na vokmenu, malo osluškivala ko prolazi, ko dolazi, ide li k meni…i tako osvanula. Ujutru, iz susjednih soba čujem glasno učenje Kur'ana. Takmičari vježbaju, preslišavaju se. Vidi mene, budale, pomislih. Pa ovdje su spavali svi takmičari, evo ih vježbaju. Oni spavali, a ja dežurala i bojala se!
Te godine moj index bi ispunjen svim desetkama. Moji roditelji ponosni. Ja počinjem raditi i na televiziji, vodim velike programe u gradu, skupove, proslave, obilježavanja. Često sam na televiziji. Postajem poznato lice.
Te godine, cijele, dopisujem se s „likom iz pratnje“, po onih sat vremena koliko je babo svakome od nas troje dozvolio da koristimo kompjuter. Taman otvorimo muhabet, onaj moj sat prođe. Molila bih sestru da mi posudi svoj sat da nastavim, a ona bi me vješto ucjenjivala: „Može, ali ti praviš večeru, ti pereš suđe, ti slažeš veš iz mašine….“ i ja bih pristajala.
To iskustvo prvog razgovora s muškarcem je za mene bilo nešto sasvim novo, neobično, uzbudljivo. On se vrlo agresivno udvarao, ali mene je najviše privlačila njegova iskrenost dok priča o svojoj porodici: „Mi smo siromašni, živimo u maloj staroj kući, često smo gladni. Otac bi ponekad sebi kupio konzervu ribe, pa bi nas djecu istjerali vani, a on bi to pojeo, s majkom valjda. Mi bismo vidjeli u smeću onu konzervu i ljutili se. Kod nas ti se jede sir i hljeb svaki dan. Ja uštedim od stipendije, pa pošaljem kući ocu. On je porastao kao siroče, pa nekako cijelog života mi djeca brinemo o njemu kao da je on dijete.“
Postajao je sve veći u mojim očima upravo zbog toga što se stalno trudio da pomogne svojima iako je hiljadama kilometara daleko, i sam student i u potrebi. I ta njegova iskrenost. I navalentnost. Pomisliš da mu se sviđaš. Taj osjećaj da se ti nekom muškarcu sviđaš, čudno! Ti koja cijelu srednju školu nisi imala momka niti si znala kako to izgleda imati momka, i kojoj drugarice nisu vjerovale da nema momka, jer su se one pomalo dopisivale i kroz roletne ašikovale s mujezinima koji bi bili na praksi u džamiji u dvorištu našeg internata. Popadale bi po prozorima kao golubice u vrijeme namaza i ezana da gledaju ko s kapije ide, koga poznaju, iz kog je odjeljenja, ko mu se sviđa… Razmjenjivale pisma ispod kamena u haremu džamije, a virile samo kroz roletne i to kad vaspitačice ne vide. Nisu mi vjerovale da se ja ni s kim ne čujem niti dopisujem i da mi se niko ne sviđa. Mislile su da sam umišljena, štreber, samo – knjiga, knjiga, knjiga….i tako su me nekako uvijek držale po strani, a tajne, smijeh, internatske zgode i nezgode dijelile su međusobno.
Te godine on poče insistirati da sklopimo brak. „Uzet ćemo se preko ljeta kad dođem na raspust, na jesen ćemo zajedno u inostranstvo da ispolažem ispite. Kad se vratimo i diplomiram zaposlit ću se, ti se vrati studiranju, vrati se svom poslu, živjet ćemo kao podstanari, ali samostalno, gradit ćemo svoj život.“ Meni je to djelovalo realno, izvodljivo. I sa mnom na studijskoj grupi ima nekoliko majki koje uz djecu studiraju i vrlo su ažurne, uporne i uspješne. Zašto ne bih mogla i ja?
Polako počnem tu priču puštati među roditelje i porodicu – da imam bračnu ponudu i da mi se momak sviđa. SVI, bukvalno SVI su kategorični sa NE. „Kako da napustiš fakultet, a tolike desetke?! Takav kapacitet! Da napustiš posao! Da odeš vani! Da se udaš na selu! Znaš li kolika je to familija, ti nisi navikla na gužvu! Oni su siromašni! On je tek prvi koji ti se udvara! Život je pred tobom!“
Ja se povučem. Odustanem. U pravu su, pomislim. On piše, piše, plače. Zove, plače. Ja se opet predomislim i tako nekoliko puta. „Moj otac ne vjeruje da ću nastaviti studij nakon udaje.“ – kažem mu. „Doći ću ja da razgovaram s njim.“ – vrlo je uporan on. I stvarno dođe sa svojim zetom. Ubija trema njega, ruke mu drhte i glas, razumljivo, ubija huja mog oca koji se nikako ne miri s tim. Dva sata i više traje ta verbalna borba među njima. Babo, konačno popušta….“Radite šta hoćete! Ionako vas ničije mišljenje ne zanima! Vi najbolje znate!“, reče odsječno – to je valjda bila dozvola. Jer da je drugačije, obojica bi bili glatko izbačeni iz kuće. Ustvari, ne bi im ni dao da dođu.
Mjesec potom, ja sam mlada, napuštam roditeljski dom u tradicionalnoj nošnji, dolami i dimijama, uz pucanj, svatove, svirku…i odlazim u noćnu moru, draga Saro. Tog dana počinje moja noćna mora…
Izvini što sam odužila i oduzela ti vrijeme. Možda ti nećeš ni pročitati ovu moju poruku, ali meni je nekako lakše što sam je ispisala u svakom slučaju….
Pisat ću ti opet. Valjda uspiješ pročitati barem jednu. Značilo bi mi.“
(Odlomak iz knjige “VOLIM”, Sara Sabri, 2023.)