„Hajde, spremi se, idemo da tražimo tvog crnokosog dječaka”, – muž mi jednog dana, iz čista mira, reče. Držah bebu u rukama i šokirano ga pogledah.
„Svašta. Otkud to danas? Ne mogu tek tako. Moram se psihički pripremiti, šta ti je! On ima devet godina! Nikad me vidio nije. Šta da mu kažem, ko sam ja?!” – poče me hvatati panika na samu pomisao.
„Hajde, hajde.. ništa se ne pripremaj. Moraš „prelomiti” i otići. Sad je školarac, nemaš više razloga da odlažeš.” – bijaše uporan.
Ne mogu da vjerujem šta mi se događa tek tako na prečac, ali vidim da je uporan i da nema diskusije dalje, uzaludna je. Obukoh se, moja zlatokosa imaše pet godina. Beba, moja braon srna kose boje lješnika, tek mjesec dana. Zima.
Usput razmišljam kako ću, šta ću… ne znam ni kako mu se učiteljica zove, ni koja je smjena. Sjest ću u dvorišite na klupi i gledat ću djecu kad izađu na odmor. Možda ga po nečemu prepoznam, ili ću djecu pitati poznaju li ga….
Čim smo kročili u prazno školsko dvorište, jedan učitelj ili kurir priđe: „Je li čekate nekoga?” „Čekam, sina….” – nekako promrmljah i sama zbunjena i s upitnikom iznad glave. „Kako se zove? Hoćete da ga zovnem da izađe da ne čekate s bebom?” Potvrdih nespretno klimanjem glavom.
Za koji minut na vratima škole pred nama se pojaviše on i moj crnokosi dječak. Mali mršavi dječačić, širom otvorenih očiju, vidno šokiran samo stoji pored njega i kao da se vraća nazad, prilijepio leđa uz njega. Učitelj vidje da nešto nije u redu. „Poznaješ li ih?”, on mahnu glavom da ne poznaje.
Moj muž „preuze loptu”: „Znate situacija je malo komplikovana. Ona je njegova majka, nisu se viđali godinama….” a ja priđoh i stadoh pored njega, stavih mu ruku na leđa i sa smješkom progovorih: „Trebao si jaknu obući, hladno je…”
Učitelj zbunjeno odgovori: „Žao mi je, morat ćete o tome razgovarati sa školskim pedagogom…” i odvede dječaka unutra.
Zadivljena svojom prisebnošću, a toliko sam brinula kako ću se osjećati, potražih njegovu učiteljicu i pedagogicu da porazgovaram s njima.
Učiteljica mi reče da je upućena u to. „Bilo je par puta situacija da ga djeca zadirkuju. Na primjer, kad pitam kako ti se zove mama, on kaže ime nane. Djeca se nasmiju i kažu – ona ti nije mama, nego nana. On sagne glavu i kaže: Ja nemam mamu.”
Pedagogica, mlada i neiskusna očigledno, sva se pomela. Gledam kako joj ruke drhte dok pokušava da mi objasni da bi moglo biti problema ako se djetetov otac pobuni zbog mog dolaska.
Vrlo prisebno i staloženo rekoh da je sve u redu, da ne brinu, ali ja ću od danas češće dolaziti i shodno presudi koju imam, konačno viđati svoje dijete, sviđalo se to njegovom ocu ili ne.
Čim stigosmo kući, počeše stizati poruke, telefon klika li klika: prijetnje, ucjene, zastrašivanje….ako još jednom dođem bit će ovo, bit će ono. Potom poruke mom mužu od nekih ljudi iz grada koji su bliski dječakovom ocu, da ne provociramo problem, da ih ne izazivamo, može nečija glava „otići”…. Moj muž im se kategorički suprotstavi i naruži ih. Ja sam samo ignorirala, jer znam da nema svrhe ulaziti s njima u bilo kakvu raspravu.
Uskoro mu je bio rođendan. Zlatokosa i ja smo planirale da mu odnesemo tortu u školu u obliku mafina da posluži drugare. Stadosmo ispred vrata učionice i sačekasmo da završi čas. Djeca jurnuše k vratima, a ja i zlatokosa ih dozivasmo: „Drugari, bujrum! Poslužite se!” Moj mali dječačić se zalete i čvrsto me zagrli. Gledao je ponosno u tortu pa u mene, u tortu pa u mene… uzeo poklone koje smo mu donijeli i u jednom trenutku se izgubio u gužvi. Uplašio se da bi mu otac mogao svakog trena naići. Učiteljica priđe, zabrinuto, i reče: „Ja Vas molim da što prije odete. Njegov otac je cijelo jutro ovuda dežurao da li ćete doći. Bojim se incidenta. Molim Vas…”
„Gospođo, ništa ne brinite. Recite da me uopće niste vidjeli..” – nasmiješih se i okrenuh k vratima, kad na vratima vidim svog muža kako stoji, čeka nas, i iza njega siluetu dječakovog oca koja zamače. „Da te nije šta pitao onaj čovjek?”, pitah ga. „Da, pita – šta li je ovo? A ja velim: Supruga donijela sinu tortu za rođendan, pa poslužuje djecu. On se okrenu i ode. To je on bio, je li?” „Aha, on. Eto od tolike prijetnje šta bi.”, nasmiješih se i zadovoljno odosmo ka autu sa zlatokosom i bebom.
Od tada se redovno viđamo evo devet godina. Svaki put naš zagrljaj traje po minut dva, naši razgovori po nekoliko sati, šetnje, muhabeti, smijeh, ali još nikad nismo temu mog odsustva u njegovom životu pokrenuli. Vjerovatno nikada i nećemo. Treba nadoknaditi propušteno i živjeti…što je prošlo, što boli, pustiti niz vodu da ode…
********
Dolazak u novu sredinu, život u novom okruženju za mene je bio još jedna trauma. Dvije polovine mog srca ostale su s one strane granice, crnokosi dječak i zlatokosa. Po jednom- dva puta mjesečno sam išla, nekada čak i tri, da ih vidim. Bilo je krvavo bolno. Zlatokosa je bila vrlo hrabra, ali ipak mala. Nikad suzu nije pustila kada idem, samo bi me zamolila, kad krenem: „Sjedi bar još pet minuta…” Nakon tih, kobajagi, pet minuta, i pedeset pet, ja bih opet morala krenuti. Dva puta sam je krišom odvela sa sobom – nek košta šta košta. I koštalo je me dvije zatvorske kazne po tri mjeseca koje sam, plativši sudiji večeru i odnos sa ženom koja time zarađuje, dobila preinačenje na godinu dana uslovne kazne. Da. Da li da se smijem tome, vrištim ili …..
Moji opet nisu govorili sa mnom. Sve veze među nama su bile pokidane. Sedimcu-dvije nakon porođaja i dolaska moje srne sa kosom boje lješnjaka, majka, nana i brat su došli kod nas.
Na zidu u dnevnom boravku visila je fotografija prve žene mog muža:
– A šta mu je bilo ženi? – pita me nana gledajući fotografiju na zidu dok im ja prinosah posluženje.
– Umrla od raka, majko.
– Grdna….što je bila lijepa. Mlada.
– Jest, majko. I mlada i lijepa i sretni bili, lijepo živjeli, proputovali, djecu otškolovali, ali smrt ne pita…
– Moj sinko, kad god ocu učiš Jasin, uči i njoj. Sve iza nje je ostalo tebi da koristiš. Sevap je.
– Učim, majko. Prvo veče kad sam zanoćila ovdje u stanu, sanjala sam je. Nikad je prije nisam vidjela. Bijaše ista ko na ovoj slici, u zelenom kaftanu, plave duge kose s loknama. Lijepa, mlada, ko da imaše oko tridesetak godina. Kao, otvara viseće i ormare, a sve žuri, pogleduje na prozor da joj autobus ne naiđe, hoće da ide negdje, i zove me: „Eh, vidi, ovdje su ti posteljine, ovdje peškiri, ovamo su ti čaše, ovdje rezervni tanjiri kad ti neko dođe….” i sve trči iz sobe u sobu da vidi da nije šta zaboravila još da mi pokaže. Tako se i probudih…”
– E zaboga…. – uzdahnu ona sjetno. „Ovi ti je čo'ek fin. Odma’ se vidi.
– Jeste, majko. Da mi nije njega bilo Bog zna kad bih sina vidjela. Bila sam se s tim više i pomirila…devet godina…
– E znadi mu to. Cijeni. I gledaj tu njegovu đecu, nije ni njima lako ovak’u majku izgubit….
– Gledam, majko. Gledaju i oni mene…sa normalnim ljudima je lahko.
Draga Saro, ovo sam ti ispisala možda i da olakšam svoju dušu, ali više da nekada nekako preneseš kao pouku i iskustvo jedne žene koja se nije mirila sa nedaćama, koja nije odustajala, i koja je konačno uspjela da uravnoteži život. Da, krize nailaze i razaraju nas, ali samo oni koji ih strpljivo podnose i izbore se s njima kao s ogromnim talasima koji kane da nas potope i udave, dostići će i godine ispunjenja, radosti, zadovoljstva.
Nadam se da će nekome moja priča biti od koristi.”
(Odlomak iz knjige “Volim”, Sara Sabri, 2023.)