Ponukana smrtnim ishodom jedne osobe u užem krugu porodice, ne mogu, a da ne prenesem misli, koje me već danima okupiraju, i tjeraju na dublje razumijevanje i prihvatanje života, ljudi i okolnosti , koje svakim danom živimo. Kada se položi mejit u zemlju, od koje je stvoren i kada svako uputi, onaj posljednji pogled ka tabutu, koji se spušta u prostor već davno namijenjen samo njemu , nekako se emocije primire i ostaje jedino dova, koja će umrlome itekako značiti.
I odlazi familija, prijatelji, poznanici, mili insani, ali i oni manje mili. Zar je bitno tada, ko je mio, a ko nije? Umrli će u srcima voljenih ostati dok dišu, a ljubavi će svjedočiti svaka vrela suza koja kane, pri nekom spomenu, bajramu, kahvi sa baklavom, uzdahom u tihim, besanim noćima.
Kada odlazi neko drag, srčano voljen, iskreno vjerujem, da s njim odlazi i dio nas. Koji dio? Onaj koji smo njemu dali za života. I mi više nikada, nećemo biti isti. Naš osmijeh, više nikada neće biti isti, a naš pogled na život, pogotovo. I boli me ova misao.
Šta se dešava kada suprug isprati suprugu , ili obratno, na bespovratni put, u Vječnost ka svome Gospodaru? Ili kada isprati sve goste kući taj dan? I kada zanoći tu prvu noć, sa jednom jedinom istinom: Ona više nije tu!!! Šta se desi kada popije tu prvu kahvu bez nje, ako je uopšte može progutati.? Ili kada oguljenu jabuku, mahinalno pokuša dodati nekome. Ustvari, NIKOME? Kakva nada ostaje njemu, koji je s njom proživio najveći dio svog života? Više i od života sa roditeljima, braćom i sestrama, i svojom vlastitom djecom.
Kako nazvati ovu fazu života, kada te svaki uzdah podsjeća na nju. Kako prihvatiti da je zauvijek otišao onaj koji te najbolje poznavao? Kakvi nemiri kolaju sada njegovom dušom i postoji li lijek za njih? Da li će bajram ikada više biti bajram, a veselje goditi duši? I zaista vjerujem, da kada ode neko drag, tad prestaje strah od smrti. Tad smrt poprima sasvim novu dimenziju i značenje za onog, ko je ostao, da pati u tišini. -Čekaj me tamo, i ja ću sigurno doći. Kada edžel pokuca na vrata. – Zato se volimo dok smo živi, i svaki dan neka bude kao posljednji dan!!
“Kad nemiri budu dio nas, i kada nam kucne zadnji čas, i tada ću, voljena, kao i sad, da te volim ja. “