Ne možemo poreći da su ekrani postali dio naše porodice i nas samih. Sve se više družimo “online”, ali šta to zapravo znači našoj djeci? Jesu li sretni što su rođeni u ovom vremenu ili je stvarnost drugačija? Nakon prve objavljenje knjige “Pomozi mi da progovorim” , autorice Merime Rastić Redžović, u kojoj je opisala svoju borbu sa neprogovaranjem djeteta usljed prekomjerne izloženosti ekranima, izašla je i nova engleska verzija knjige “Teach me to talk”.
Autorica kaže da je prepoznala potrebu majki koje se sve više susreću s ovim problemom, te da ima namjeru ohrabrivati majke širom svijeta i upozoravati na moguće posljedice ako dijete previše vremena provodi za ekranom. U početku nije ni zamišljala da je problem ekranizacije djece toliko zastupljen, međutim nakon objavljivanja svoje priče više od desetine stotina majki se javilo sa pomenutim problemom.
Simptomi su vrlo slični kod većine djece. Uglavnom je dijete zatvoreno u svom svijetu ne govorili ili vrlo slabo, većinom na engleskom jeziku, nema pokaznu gestu, slabo se odaziva na ime, a nerijetko gubi kontakt očima, slabi motorika i razvija stereotipije.
Za svu djecu je karakteristično da su vrlo nemirni, neumorni, ne mogu se fokusirati ni na jednu aktivnost jer im smanjena pažnja. Zanimljivo je da ekranizovana djeca dobro slažu puzle, znaju dosta toga što su naučili sa ekrana, a što nije primjereno za njihovu dob, pa roditelji često pomisle da se radi o jako naprednom i talentovanom djetetu.
Panika nastaje nakon treće godine kada se dijete i dalje ne igra sa vršnjacima, nema spontanu komunikaciju i nije samostalno. Nerijetko pomisle da dijete ima autizam i da je nastao tokom vakcinacije, iako je dijete provodilo sate i sate za ekranom bez komunikacije i interakcije sa okolinom. Ako se zakasni sa intervencijom dijete će imati posljedice, srećom ranim djelovanjem dijete brzo napreduje i može da sustigne vršnjačku dob. Kao majka koja se punih pet godina borila sa ovom pošasti poručuje roditeljima da ako primjete bilo kakve promjene u ponašanju kod djeteta da se obrate stručnjacima, ali i da se aktivno uključe u ranu stimulaciju razvoja djeteta kako bi se posljedice ekranizacije smanjile i potpuno otklonile. “Djeca su poput mokrog cementa što god padne na njih ostavlja trag.” – Haim Ginott, psiholog
Knjigu “Pomozi mi da progovorim” na bosanskom ili engleskom jeziku možete poručiti na facebook profilu Ernest Merima Redžović. Srdačno je preporučujemo!
Piše: Anida Aljović
