Opet isukan mač nad mojom glavom, a ja se ponadah maču spasa. Sve se nadah. Ali: „Ti ako hoćeš, sad se spremi da idemo! Dijete ostaje! Dijete je njihovo!“ – reče moj otac.
Tonem, nema dalje….nosi me struja u mutnilo, u crnilo, vuku me kandže bola, grč straha da je ovo posljednja šansa da preživim. Poturih glavu pod taj silni nepravedni mač da sasiječe emocije, dušu, srce, da ih otkači od mene, pa da ustanem i, konačno, Gospodaru, konačno!, odem iz ove noćne more….tako bezdušna, bezsrca, bespameti.
Tras! Ode glava, otkotrlja se…. Progovorih: „Ja sam spremna.“
I opet bijah jača tako bezglava i bezsrca i bespameti od svih njih. Svekar poče glumiti srčani udar. Otvaraju mu prozore da ga zrak dohvati. Moj otac se strovali na sred sobe za mnom, opruži se…onesvijesti. Sve junaci, sve sabljaši koji kidaju živote, emocije, snove, nade, krv, sudbinu. A svi se pootezaše oko mene, mene mrtve na nogama…
Ode srna preko krševitih polja….bez suze. Osta evlad od dva ipo mjeseca. Oboje nit kome šta krivi niti dužni. On zna. On je gledao sve i brojao koliko sam ih slanih krvnica prosula tu, na tom pragu, na tom jastuku i prizivala jal spas, jal smrt….“
Draga Saro, možda sam ti dosadna, znam da imaš malu djecu i puno obaveza, ali ne možeš vjerovati koliko mi ovo pisanje pomaže da otpustim bol. Predugo sam je stišćala i davila da je ušutkam, da me ne oda, i pravila se jakom. A ona, hinja, sve šuti u meni i pulsira kao tempirana bomba, plašeći me i prijeteći da bi svakog trenutka mogla da pukne u meni. Zato ti pišem, ti nemoj čitati ako te previše zamaram….
Dođoh svojoj roditeljskoj kući. Otac zabrani da se u kući spominje „ta familija“, a to je značilo i sve i svako u njoj – da ne bi mene povrjeđivali ili podsjećali. „Ta familija“ dolazi pred kuću da traže pomirenje, da me vrate nazad. Slaše rodbinu. Sve ih moji odbiše. Na kraju kada shvatiše da razgovor ne daje ploda, odlučiše da udare po emocijama.
Neko pozvoni, ja izađoh, kad na terasi bebine stvari, one koje su moji roditelji bili donijeli kad se tek rodio: torba, odjeća, kadica… Majka izađe za mnom da vidi ko je. Ujede se za usnu i uzdahnu. Ja samo stojim. Ona dozva oca. Otac izađe, i opsova…. unese one stvari. Rekoh: „Popet ću ih na tavan.“ – i kao – nije mi ništa – sve jednu po jednu stvar odnijeh gore u paket. Bez suze. Nije mi ništa. Dobro sam. Danima sam potom kad nikoga u kući nije bilo, duši davala oduška mirišući na tavanu njegove malene benkice i bodiće i plačući.
Gledam sebe u ogledalu, čini mi se nemam crta lica. Otplakala sam svoj lik. Moram ga docrtati kad se sjetim sebe. Rodbina dolazi da se ibreti šta se to dogodilo, kakav razvod, sve je izgledalo u redu….Babo ne da da se razogovara o tome na glas. Šuškaju iza mojih leđa kad izađem. Ta zabrana njima, osjetila sam, odnosila se i na mene – ni ti nemoj o tome pričati. Ni ti se toga nemoj sjećati. Nastavi gdje si stala.
Kao da je to bilo lahko…
Vratila sam se na studij. Vratila sam se na posao. Profesor iz Beograda kom sam ostala u dragom sjećanju, divan insan kog su svi studenti voljeli, Dragoljub, pita me gdje sam bila ovo vrijeme. Ja mu u kratkim crtama objasnih. Njega je to dotaklo, sjeo je pored mene, valjda ljut na sebe što je uopće pitao, pa da „izravna“ našu tugu, ispričao mi da je napisao roman, jedan jedni, u kom govori o njihovoj porodičnoj priči: otac ga je ostavio s majkom, a započeo život sa ljubavnicom u Prijepolju. „Ja sam kao mali dečak, jer mi je bilo žao majke, uzeo pušku i otišao da tu ženu ubijem….“ Plakao je „kao streha“ dok je to pričao, a i ja s njim, on nad svojim ranama, ja nad svojim, a onda mi veli: „Koleginice, kad god sam imao problema u životu, lečio sam se radom. Samo rad. Rad. Rad. I proći će.“ – završi naš dobri profesor.
Studirala sam i radila. Nije pomagalo. Upisala sam još jedan studij paralelno. Nije pomagalo. Zaposlila sam se na još jedan posao. Nije pomagalo. Radila sam krvnički, do zadnjeg atoma snage, i noću tonula mrtva umorna u san, ali ni to duši nije pomagalo. Nakon šest mjeseci i sudskog razvoda dobijem presudu da mogu uzimati dijete vikendom kod sebe. No, nikad ga nisu doveli. Kad god sam otišla da ga uzmem, nisu dali.
Tužim ih, ništa. Odem na mjesto koje je sud odredio da ga preuzmem, ne dođu. Plačući odem sudiji, on sjedi, čita novine u kancelariji, usred radnog vremena. „Bila sam da vidim dijete. Nisu došli…“ Sudija okrenu list, uopće me ni ne pogleda, i promrmlja: „Žali se…“ Toliko. Ja opet kući, opet piši žalbe, tužbe, molbe….traži advokate. Skupljaj pare da ih platim. Konačno nakon dvije i po godine! dobijem presudu da moraju da mi dovedu dijete u seosku školu da ga vidim ili da plate dosta visoku novčanu kaznu.
Konačno!
Danima sam se psihički pripremala za to. Kupila foto aparat da ga uslikam. Punu torbu igračaka, odjeće…. Babo i majka odoše sa mnom, ali nerado: „Bolje ti je da ga ne viđaš. Samo ćeš se svaki put potresati! Paze oni njega dobro. Ni kod tebe mu bolje ne bi bilo.“ Ja šutim. Ne obazirem se. Inače smo rasli naredbodavno više nego dijaloški tako da sam u sebi razmišljala i donosila odluke bez da smognem snage da s njima otvoreno razgovaram i da misli prevalim preko jezika. To mi je, priznajem, mnogo problema donijelo u životu.
Uđosmo u kancelariju direktora škole, on bijaše upućen u sve i sačekasmo da beba s pratnjom dođe. I beba dođe, sa djedom. Oca nigdje. Hajde, nema veze, ionako smo samo zbog bebe tu, a beba divna, propričala, crnpurast, dvije ipo godine i naš prvi susret. Ne poznaje me, naravno. Ja mu pružam auto, on radosno usklikne: „Auto!“ Svekar gurnu auto rukom – Od tebe mu ništa ne treba! Ti si neka majka, ti si ovakva, onakva…. „
Pokušavam da uzmem dijete da mu pružim ruke, svekar ne da. „Zaboga, kakav si to čovjek, daj ženi nek uzme dijete u ruke…“ , veli direktor. Ma kakvi… on priča li, priča. Vadim aparat i slikam dijete…da mi ostane uspomena. Majka pruža torbu s odjećom i gračkama, svekar je šutne. Razmišljam u sebi: „Možda su u pravu. Možda je stvarno bolje da ga ne viđam. Ovo je tortura i za njih i za mene. Za mene mi nije, ja sam ovo zaslužila, ali moji roditelji nisu da slušaju sve ovo i da proživljavaju ovaj stres svaki put sa mnom…. idem. Ovo će biti prvi i posljednji put da ga vidim. Kad odraste, valjda se nađemo u boljim okolnostima.“
Svekar nakon samo dva tri minuta boravka tu, odsječe: „Mislim da je bilo dosta!“, i ustade da ide.
Ustanem i ja – hajmo, mama. Niz hodnik on ide za nama i jednako priča, provocira. „Okrenut ću se da zagrlim dijete zadnji put…“ – pomislih. Okrenem se i krenem ka djetetu raširenih ruku. On stade između mene i njega i napravi zid da ne diram dijete.
Tu je bio kraj mom samosavladavanju. Iz mene je iskipio sav bijes, sva nagomilana nepravda i čemer. Uhvatila sam ga za leđa i povukla. Pao je na pod, cio se opružio. Jurnula sam prema njemu da ga tučem. Mama me je vukla panično prestravljeno, direktor škole mi je skinuo ranac s leđa pokušavajući da me skloni s njega, a ja sam u tom neizdrživom izljevu udarala rukama koliko sam mogla i vriskala „Vratite mi ranac! Vratite mi ranac!!“, jer su u rancu bile u aparatu fotografije mog djeteta, moje boli, moje čežnje, moje rane koja me je gutala iz dana u dan, moje jedino što o njemu i od njega imam…. On je mislio da u rancu imam neko oružje i čvrsto ga je držao u naručju da mu ga ne uzmem.
Rastavili su nas, ugurali su me u auto i krenuli smo kući… „Vidiš li o čemu ti pričam! Vidiš da ne trebaš da se više petljaš s njima! Samo će ti biti gore!“- otac viče na mene, a ja kojoj do tog dana niko ni u jednom trenu nije suzu vidio, osim divnog starog profesora Dragoljuba, koja je svih prošlih mjeseci bila našminkana i zaleđena, bez emocija, bez ikakve sjene tuge na licu, koja se sama sa sobom i svijetom inatila – narednih sat vremena vožnje nazad do kuće provela sam ne plačući nego derući se, vrišteći, pucajući….više me nije bilo ni stid, ni strah, ni sram, ni roditelja ni da li me ko čuje ni vidi… Narednih dana sam zamukla. Pokidala glasne žice i šutjela u svojoj izgorjeloj lubini.
I, draga Saro, kako dva posla, ni dva fakulteta nisu pomagali da ugušim bol, počela sam razmišljati o tome da je možda moj lijek jedino u tome da ponovo rodim. Da ljubav koju sam udavila, pružim novom malom biću. To znači da se ponovo udam. I nasuprot mišljenju i predrasudama da razvedenu ženu, posebno onu koja ima i dijete, niko ne želi oženiti osim ljudi slične prošlosti, a i oni radije biraju djevojke, imala sam jako puno bračnih ponuda.
Ali šta se sa mnom desilo? Gledala sam svoje rodice i prijateljice: nisu ni upola obrazovane kao ja, niti rade, niti su iučemu istaknute, niti su naročito lijepe ni ljepše od mene, niti ni u čemu bolje – a imaju na očigled normalne, zdrave lijepe brakove, porodice. U meni je počeo da tinja neki neobjašnjivi bijes – zašto su one uspjele da se normalno udaju i da žive bez problema, a vidi mene. Zar sam ja tražila mnogo, a ne samo normalan brak u kom sam pristala čak i da ja radim i doprinosim i podižem kućni budžet, bez da me kao njih neko izdržava i da mi još, pride, kupuje zlato, kinjđuri, puni ormare… Šta je moj grijeh, pitala sam se? Čime sam sve ovo zaslužila?
Taj stepen ogorčenosti, osjetila sam, bio je jako opasan po mene. Taj stepen nemirenja sa dobijenim. Sa realnošću. On je još više postao intenzivan, sigurno Bogu neugodan, i mimo mojih uvjerenja na kojima sam odgajala sebe svih godina prije, onog dana kada sam došla do novog razočaravajućeg saznanja….
(Nastavit će se. Odlomak je iz knjige “Volim”, Sara Sabri, 2023. Potražite na sajtu prethodne dijelove pod naslovom “Kad siromaštvo i inat ubiju ljubav…ko ispašta?