Može biti da „muške“ promocje jedna na drugu liče: autoratativne, finansijski podržane, pune kravata dok je „ženska“ promocija romana poput krne djevojačke večeri. Promocija romana “Šaćir i žene” podsjećala je na djevojačke hedije i utkane snove koji su dočekali posjetioce na Fakultetu za islamske studije 10.05.2023 g. u Novom Pazaru.
Autorica Denisa Međedović iza sebe ima objavljena dva historijska romana: “Princeza
Kurejšija” i “Hatidža poslije Hatidže”, te više nagrađenih pjesama i radova kako u Hrvatskoj,
Bosni i Hercegovini tako i Crnoj Gori. Koautor je više zbirki pjesama i priča, priznata i poznata kao borac za opstanak porodice i očuvanje moralnih vrijednosti.
Promoteri romana: Akademik Šefket Krcić, književnica Šefka Begović-Ličina i mr.Dženis
Šačirović pred publiku utrli su put potoku emocija o arhaičnom bošnjaštvu i snazi čovjeka koji se bori za opstanak porodice. Životna priča o borbi samo naizgled podsjeća na sve zabilježene životne borbe no cilj književnice nije da zabilježi život jednog čovjeka. Cilj romana otkrila nam je na kraju u svom izlaganju.
Šaćir, udovac sa šestoro djece upire svo svoje umijeće da razoreno ognjište sačuva, no
pitanje je gdje je duša junaka u toj borbi? Koliko čovjek u borbi za opstanak podsjeća na svijeću iako osvjetljava i otkriva put okupljenima oko sebe; prisutni najčešće svjetlo podrazumjevaju kao pripadajuće dobro i ne cijene njegovu vrijednost.
Na kraju romana autorica u ime Onoga Koji uzima duše opominje Šaćira: “Ko si ti da
brines o tome kako Allah dž.š. širi Istinu, o Šaćire?”
Zaista gdje je skriveno blago naših predaka? Da li u traganju da razumijemo govor
životinja ptica? Da li se blago nalazi u nemuštom jeziku sa kamenjem-telefonima ili je blago u putovanju kroz vrijeme? Odgovor je skriven na jednom mjestu, a to je samo naše srce. Neko će staviti ruku i otkucaji prošlosti će progovoriti, neko će otriti poruku u “naju koji priča” ali blago saznanje naših predaka je samo naše ako oslušnemo spolja ka unutrašnjosti.
Roman “Šaćir i žene” pisan je po istinitim događajima, a kako kaže autorica njoj nije ni
dato da piše fikciju, jer imamo više nego dovoljno sudbina i brilijanata koje treba iznijeti iz
podruma kao čuvane dijamante na svijetlo kulturne pozornice.
Ova promocija ostavlja živ i prirodan pečat na rukama kao krna koja se stavlja na ruke
Djevojaka, a njom je ispisano: “Nisu ničiji preci mrtvi sve dok vriju Božije vode zikrova, sjećanja na njih.”
E.M.